|
Sinoć na povratku kući slušam novi CD Ede Maajke na radiju i počnem razmišljati jesam li ja pomaknuta kad mi se u ovim godinama čak dopada to repanje, a uz to i pišem blog, kao nekad dnevnik kad sam bila klinka…
Onda se sjetim kako svi upućujemo čestitke Mini za njen blogorođendan, ludludu za treću centuriju, kako se rastužimo kad netko napusti blogosferu, a razveselimo dolasku novih blogera kojima dajemo podršku.
Različiti su razlozi svakog od nas naveli da otvorimo blog i različito je to prihvatila naša okolina. Nerijetko se događalo da su ljudi odlazili jer im je provaljen blog, ili su naišli na nerazumijevanje svojih najbližih.
Ja sam prvi put shvatila što je blog doklikavši do knjiškog moljca i ne mogavši ostaviti komentar. Ubrzo se dogodila ona afera s riječkim kardiokirurgom Šimićem, koji je optužen za primanje mita, i zbog kojeg je jedna blogerica pod nadimkom Riječanka morala zatvoriti blog, jer je u medijima procurila informacija kako je pisala o tome.
Po prirodi revolucionarna isti dan kad je ona napustila blogosferu, otvorila sam blog s idejom da ću nastaviti njenu misiju. Međutim, uskoro sam shvatila da ne mogu pisati samo o lokalnim temama, jer sam preumorna od njih, a uz to vjerujem da nam je svima preko glave crnih vijesti iz svakodnevnice.
Što se pak moje okoline tiče neki na moje blogiranje gledaju sa simpatijom, iako im baš nije najjasnije zbog čega to činim, jer ne poznaju draž koje ono donosi, a neki valjda misle da nisam baš sasvim čista. Zanimljivo je da čim netko čuje da sam blogerica odmah pita za adresu stranice, i kad kažem da je to tajna i anonimno, odmah se osjeti povrijeđenim.
U posljednje vrijeme sve manje pričam o svom blogiranju, a sve se više družim s blogerima koje sam upoznala. Razlog je što mi te kavice baš prijaju, što se smijemo i pričamo o raznoraznim stvarima, a ne samo o problemima, poslu i tračevima, kao što je uobičajeno u kontaktima s kolegama, obitelji i prijateljima u realnom životu.
Kako ste vi došli u blogosferu i kako vaša okolina reagira na to?
|
