|
Isti dan kad sam razmišljala o tome kako me uz jugo obvezno ulovi i nostalgija, vidjeh da je Deprimiran napisao dva posta na istu temu, ali na drugačiji način (ako vas ne mrzi pročitajte da vam ne bih prepričavala).
Dakle, ja stvarno osjećam nostalgiju za prošlim vremenima.
Naravno da to uključuje nekakvu žal za mladost, kad sam se budila puna energije i planova, vjerovala u svjetlu budućnost i kad mi ništa nije bilo teško.
Kako sam imala prilično normalan život, jedina briga mi je bila da se školujem i da što bolje iskoristim slobodno vrijeme, srećom sam to znala napraviti, pa sad nemam osjećaj da sam nešto propustila i da nisam «proživjela».
Međutim, ako izuzmemo taj vid nostalgije za vremenom kad si izgledao dobro i udisao život punim plućima, teško me netko može ubijediti da ranije nije bilo bolje po mnogim pitanjima.
Da ne govorim o tome kako su ljudi imali više vremena za obitelj i druženje, kako nije bilo takvih socijalnih razlika, kako je školovanje i zdravstvo bilo svima dostupno.
Meni je dovoljno i to što smo mogli ići na ljetovanje s društvom bez straha da će nas netko napasti bezbol palicama, da nije bilo droge u svakom kafiću, da nije bilo pedofila na svakom koraku, da su mladi imali perspektivu, a nisu posezali za samoubojstvom kao izlazom iz života. Jer, ako nisu zgodni da bi mogli pobijediti na TOP modelu ili Big Brother-u, ako nemaju izrazit sportski talent da naprave transfer života, što im preostaje? Da pošteno rade da bi otplaćivali rate kredita i sebe ubijeđuju kako nije sreća u materijalnom,dok ih istovremeno svakodnevno bombardiraju potpuno suprotnim stavovima…
I ako će onda netko moje osjećaje nazvati jugonostalgijom meni ne smeta.
Jer u ono vrijeme nisam nikad gledala dnevnik, u kojem je glavna vijest bila gdje drug Tito putuje, a sad ga rijetko propuštam od kad nam se politika miješa u živote…
Kad sam vidjela prije neki dan da je na sajmu automobila čovjek iz Hrvatske kupio auto od 800 tisuća eura pao mi je mrak na oči, o izvještajima sa sajmova nautike da i ne govorim… Takvih primjera ima bezbroj, baš me interesira koji su to ljudi u našoj zemlji mogli legalno zaraditi tolike novce…Iskreno, mene bi bilo čak sram pokazivati se dok ima ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem. Ali, mislim da ih oni ni ne vide…jer, iz iskustva znam da moji prijatelji i poznanici što imaju više novca to se više cijenkaju kad moraju platiti neke usluge, a napojnica frizeru ili konobaru je za njih misaona imenica…
Vjerujem da će mnogi reći kako je i onda bilo ljudi koji su bili nezadovoljni i imali težak život, ali ako zanemarimo politiku stvarno nisam očekivala da će nam demokracija ovako izgledati.
Osobno bih bila sretnija da još uvijek vozim fiću i imam crne i smeđe cipele, ako ne bih morala gledati da netko nosi Armani-a, a netko kopa po kantama za smeće.
Uvijek uz jugo iz mene izbije revolucionarka…
(Priznajem da je moguće da nisam do kraja objektivna, jer sam odrastala i na riječkim plažama i na obalama Dunava. Ali da ne pomislite da je razlog ovakvom razmišljanju nekakvo političko opredijeljenje ili gubitak povlastica, želim reći da nismo ni ja, niti moji najbliži, nikad bili ni u jednoj stranci.)
|
