U ime Konstantina Fjodoroviča Kostanžogla

Konstantin Fjodorovič Kostanžoglo je lik iz romana "Mrtve duše" Nikolaja Vasiljeviča Gogolja. Kroz roman on daje kritiku ruskog društva njegova vremena.
Glavni lik je Pavel Ivanovič Čičikov koji putuje Rusijom i kupuje "mrtve duše" od ruske vlastele. "Mrtve duše" bi mu, kad ih dovoljno skupi poslužile kao osnova za dizanje kredita i brzo bogaćenje.
Naime, kmetovi su u Rusiji bili vođeni kao imovina vlastele na koju bi plaćali porez, ali i na osnovicu kojih bi mogli dizati kredite. A pošto bi od vremena kad bi kmet umro dak ga se izbriše iz knjiga koje je država vodila prošlo neko vrijeme Čičikov je kupovao te mrtve duše koje bi trebale biti zalog za kredit.

Pa i ovo je zanimljivo, ako se želiš brzo obogatiti onda ti tu više pomažu mrtve duše nego živi ljudi koji nešto proizvode.
Tako i kod nas od početka 90-ih. Lakše se obogatiti na mrtvim firmama, dizanjem kredita koisteći firme kao hipoteku, nego na firmama koje nešto proizvode. Koje su žive.

Ali lik koji mene zanima jest Konstantin Fjodorovič Kostanžoglo.
Pa ću dati par citata iz "Mrtvih duša", možda je Gogolj i danas i kod nas aktualan.

O imitiranju naprednijih zemalja, njihove, birokracije, proizvodnje, odijevanja...

Koškarjov je zabavna pojava.
Potreban je zato što se u njemu karikirano i jasnije odražavaju gluposti
pametnih ljudi. Uveli su urede i nadleštva, i direktore, i radionice, i
tvornice, i škole, i komisije, i vrag zna što sve ne. Baš kao da imaju
vlastitu državu! I kako vam se sad to sviđa, pitam ja vas. Vlastelin koji
ima obradive zemlje, a nema dovoljno seljaka da je obrađuju sagradio je
tvornicu svijeća, pozvao majstore iz Londona, postao kramar nekakav!
A drugi neki, još veća budala, sagradio tvornicu svile!
Pa i ti imaš radionice — pripomene Platonov.
Ali tko ih je osnovao? Same su se osnovale: nagomilalo se vune, ne
maš je gdje prodati, pa sam počeo tkati sukno, i to debelo sukno, obično, koje se odmah na tržnici po jeftinoj cijeni razgrabi. Riblju su krljušt,
na primjer, ribari šest godina zaredom odbacivali kod mene na obalu; pa
kud ću s njom? I tako sam počeo praviti od nje ljepilo i zaradio četrdeset
tisuća. Sve je kod mene tako počelo.

Nije li tako i kod nas, imamo i neobrađene zemlje, i prazne industrijstke pogone, ali želimo nešto novo. Nove investicije! Ono što imamo nam se ne čini dovoljno dobro, nego imitiramo druge, želimo imitirati druge u nadi da ćemo postati uspješni kao oni i ne gledamo da imamo mnogo toga što možemo iskoristiti oko sebe.

A kakv je taj lik Koškarjov, podsjeća me na nelke likove kod nas...

Strahovito neznanje! — reče na kraju pukovnik Koškarjov. — Mrak
srednjeg vijeka, a svemu tome nema pravog lijeka... Vjerujte mi da
nema! Ipak, ja bih znao sve to ispraviti; znam jedno sredstvo, sasvim
pouzdano.
Koje?
Da se svi do jednoga u Rusiji obuku kao Nijemci. Ništa više nije po-
trgovina procvjetala i nastalo bi zlatno doba u Rusiji.

E samo da smo mi Nijemci, da nas oni uzmu pod svoje, samo njih treba imitirati. Obući se kao oni i ništa više nije potrebno. Sve će odjednom procvjetati.

Pa malo o rasipanju novaca...

A tek kod nas, u našoj guberniji... Nemate pojma što sve govore
protiv mene. I ne zovu me drugačije nego škrticom i tvrdicom prvoga
reda. A za sebe imaju uvijek opravdanje. "Ja sam, naravno", veli, "sve
spiskao, ali samo zato što sam udovoljavao višim životnim potrebama.
Meni su potrebne knjige, ja moram živjeti raskošno da bih unapređivao
privredu; inače bi čovjek mogao živjeti a da ne propadne, kad bi živio
onako svinjski kao Kostanžoglo." Eto, tako govore!
Ja bih volio biti takva svinja! — reče Čičikov.
A sve to zato što ne priređujem ručkove i ne pozajmljujem im pare.
A ručkove ne priređujem zato što bi me to opterećivalo, nisam na to
navikao. Ako mi tko dođe i želi jesti ono što ja jedem, neka izvoli! Novce
ne pozajmljujem jer je pozajmljivanje novaca glupost. Slobodno dođi
ako su ti novci potrebni, pa mi potanko razloži što ćeš s mojim novcima.
Ako iz tvojih riječi razaberem da ćeš ih pametno uložiti i da će ti novci
donijeti očitu dobit, neću te odbiti niti ću čak uzeti kamate od tebe. Ali
bacati novac u vjetar neću. Neka mi na tome nitko ne zamjeri. On bi da
priredi nekakav ručak svojoj ljubavnici, ili da na neki ludi način namjesti
sebi kuću, a ja da mu za to pozajmljujem pare!...

E izgleda da su i tamo bili neki Vidoševići, Sanaderi, Štrokovi i njima slični.

Doduše gospodarstvo nam propada, ali HGK je potrošila milijune na slike, treba udovoljavati višim životnom potrebama. Sanader je isto tako radio.
A kad je Štrokov biznis sa hotelima u Dubrovniku propao i o njemu se pisalo da je doduše financijski nikako radio, ali udovoljavao je višim potrebama, fina vina, somelieri i fina hrana..

Pa onda pouka od kuda početi s poslom i što misli o onima koji stalno govore da bi čuda učinili samo da im je dati par sto tisuća eura ili kuna.
Ili bolje reći da im je dati par milijardi. Ne znaju kako od prvoga do prvoga skrpati kućni proračun, ali milijarde, s njima bi znali bez problema. milijardu vamo, milijardu namo...


To je upravo nepojmljivo! A najnepojmljivije je od svega to što je sve
skupa počelo od kopjejke.
Pa nikad i nije drugačije. Uvijek je to tako — reče Kostanžoglo. —
Tko se s tisućama rodio, tko se na tisućama odgojio, taj neće ništa steći,
taj već ima svoje prohtjeve i koješta drugo! Početi treba od početka, a
ne od sredine.
Odozdo, odozdo treba početi. Tu tek dobro upoznaš život i ljude među
kojima ćeš se morati poslije prometati. Kad iskusiš sam na svojoj koži
neke stvari, kad naučiš da svaki novčić okreneš tri puta prije nego što
ga izdaš, i kad prođeš sito i rešeto, onda se naučiš i izvještiš tako da ti
se nikakav posao neće izjaloviti i da nikad nećeš propasti. Vjerujte mi
da je tako. Od početka treba početi, a ne od sredine. Tko god mi kaže:
"Dajte mi sto tisuća pa da vidite kako ću se začas obogatiti", tomu ja ne
vjerujem, taj cilja nasumce, a ne nasigurno. Od kopjejke treba početi.
Ako je tako, onda ću se ja obogatiti jer počinjem takoreći ni od čega
reče Čičikov.


Za kraj pouka onima koji se žele brzo obogatiti:

Dopustite, veleštovani gospodine, da se ponovo vratimo na temu
prekinutog razgovora. Kad bih, recimo, ja kupio to imanje koje ste izvo
ljeli spomenuti, za koje bih se vrijeme, kako bih se brzo mogao obogatiti
toliko...
Ako se želite naglo obogatiti, nećete se nikad obogatiti — prekine
ga u riječi oporo i odlučno Kostanžoglo, i Halje neraspoložen. — Ako se
želite obogatiti ne pitajući za vrijeme, onda ćete se brzo obogatiti.
Tako, dakle — reče Cičikov.
Da — odlučno će Kostanžoglo, baš kao da se ljuti na samog Čičikova.
Treba imati ljubavi za posao; bez toga nema ništa. Treba zavoljeti
gospodarstvo, da! I vjerujte mi da to nije nimalo dosadan posao!


Citate preuzeo s:
http://www.scribd.com/doc/76225538/Mrtve-duše
Oko 134. stranice se pojavljuje Kostanžoglo.