KAHLIL GIBRAN - Tvoj i moj Libanon

Sjajna Gibranova pjesma.
Evo par citata:


"Tvoj je Libanon smicalica lisice kad se sretne s hijenom,
i varka hijene kad se sretne s vukom.
Moj je Libanon vijenac uspomena na dijeve što kliču na
mjesečini i na djevice što pjevaju između gumna i tijeska
za vino."

"Tvoj libanon jesu krinke, tuđe misli i prijevara,
Moj Libanon obična i gola istina.
Tvoj Libanon jesu zakoni, pravila, isprave i diplomatski
spis,
Moj jest zemlja u doticaju s tajnama života koje ona
poznaje i ne znajući za svoje znanje; moj je Libanon čežnja
što svojim osjetljivim vrškom doseže krajnji rub neviđenoga
i vjeruje da je to san."

"Ali, tko su sinovi tvojega Libanona?
Dopustite da vam ih pokažem u njihovoj zbiljnosti:
To su oni kojima su duše rođene u bolnicama Zapada,
kojima su se duhovi probudili u krilu gramzivog izigravanja
plemenitosti.
Oni su poput savitljivih grana što se njišu lijevo-desno.
Oni dršću zorom i s večeri, ali nisu svjesni svojega drhtanja.
Oni su kao bez jarbola i krmila brod što ga ljuljaju valovi.
Sumnjičavost je njegov zapovjednik a luka mu je pećina
zloduha; jer, zar svaka prijestolnica u Evropi nije pećina
zloduha?
Ti su sinovi Libanona snažni i slatkorječivi među sobom,
ali slabi i nijemi među Evropljanima.
Oni su slobodni i žarki reformatori, ali samo u novinama
i za govornicom.
Krekeću kao žabe i vele: "Oslobađamo se svojega starog
dušmanina", dok im je stari dušmanin skriven u vlastitim
tijelima.
Stupaju u sprovodu pjevajući i trubeći, ali povorku
svatova na konjima pozdravljaju s kuknjavom i trganjem
odjeće.
Ne osjećaju gladi dok je ne oćute u svojim đepovima.
Kad susretnu koga čija je glad duhovna, ismijavaju ga i
klone ga se govoreći: "On je samo sablast što hoda po svijetu
priviđenja."
Oni su poput robova koji, zato što su im zarđali okovi
zamijenjeni sjajnima, misle da su slobodni.
To su simnovi tvojega Libanona.Ima li jednoga među
njima odlučna poput stijena Libanona, ili plemenita kao
libanonske planine, ili slatka i bistra kao libanonska voda
ili čista i svježa kao okrepljujući libanonsli lahor?
Ima li i jednoga među njima koji može tvrditi da je njegov
život bio kap krvi u žilama Libanona, ili suza u očima, ili
osmijeh na usnama?"

"Daj da ti sad pokažem sinove mojega Libanona:
Oni su seljaci koji krševitu zemlju pretvaraju u voćnjake
i vrtove.
Oni su pastiri koji vode stada iz jedne u drugu dolinu da
bi povećali, umnožili i ponudili vam svoje meso kao hranu
i svoju vunu kao ruho.
Sinovi mojega Libanona jesu obrazivači loze koji tiješte
grožđe i prave dobro vino,
Očevi koji podižu dudove i drugi koji predu svilu,
Muževi koji žanju pšenicu i žene koje kupe snoplje,
Oni su zidari i lončari, tkači i ljevači crkvenih zvona,
Oni su pjesnici i pjevački koji svoje duše izlijevaju u nove
stihove,
To su oni, koji bez prebite pare, odoše iz Libanona u
drugu zemlju, a srca im gore od zanosa i odlučnosti da se
vrate s obiljem zemlje u rukama i s lovorovim vijencima
postignuća da im krase čela,
Oni se prilagođavaju novoj sredini, i na cijeni su kamo
god dođu;
To su sinovi mojega Libanona, neugasive zublje i sol
nepokvarljiva,"

*********************************************
-evo i cijele pjesme:
********************************************


Tvoj i moj Libanon

Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.
Tvoj je Libanon zemlja politike i njenih problema,
Moj je prirodni Libanon u svoj svojoj ljepoti.
Ti imš svoj Libanon s programima i sukobima,
Ja imam svoj sa snovima i nadama.
Budi zadovoljan svojim Libanonom, kao što sam ja
zadovoljan slobodnim Libanonom iz svojega viđenja.
Tvoj je Libanon zapetljani politički čvor koji Vrijeme
nastoji odriješiti.
Moj je Libanon lanac humaka i planina što se s poštova-
njem i veličanstveno dižu plavom nebu.
Tvoj je Libanon međunarodno pitanje koje još treba
riješiti,
Moj Libanon jesu spokojne, čarobne, doline po kojima
se razliježe brenčanje crkvenih zvona i žubor potoka.
Tvoj je Libanon prijepor između Zapadnjaka i njegova
protivnika s Juga,
Moj Libanon jest krilata molitva što zorom lebdi, dok
pastiri vode stada na pašu, i onda s večeri, kad se težaci
vraćaju s njiva i iz vinograda.
Tvoj je Libanon popis bezbrojnih duša,
Moj je spokojna planina što stoji između mora i nizina
kao pjesnik između dvije vječnosti.
Tvoj je Libanon smicalica lisice kad se sretne s hijenom,
i varka hijene kad se sretne s vukom.
Moj je Libanon vijenac uspomena na dijeve što kliču na
mjesečini i na djevice što pjevaju između gumna i tijeska
za vino.
Tvoj je Libanon šah koji igraju biskup i general,
Moj je Libanon hram u kojem moja duša nalazi sklonište
kad se izmori od ove civilizacije što juri na škripavim
kotačima.
Tvoj Libanon jesu dvojica ljudi:porezovnik i poreznik.
Moj Libanon jest čovjek što drži glavu među dlanovima
u hladovini Svetih Cedrova, zaboravivši sve osim Boga i
sunčane svjetlosti.
Tvoj Libanon jesu luke, pošte i trgovina,
Moj je daleka misao, žarka ljubav i božanska riječ što je
Zemlja šapće u uho svemiru.
Tvoj Libanon jesu službenici, zaposlenici i direktori,
Moj Libanon jest stasanje mladosti, odlučnost zrele dobi
i mudrost starosti.
Tvoj Libanon jesu zastupnici i odbori,
Moj Libanon jest ponovno stasanje i okupljanje oko
ognjišta za olujnih noći, kad mrak ublažava čistoću snijega.
Tvoj Libanon jesu stranke i sljedbe,
Moj je mladost što se penje na stjenovite visine, gazi
potoke i luta poljima.
Tvoj Libanon jesu govor,predavanje i raspre,
Moj je pjev slavuja, šumor grana u gajevima, jeka
pastirske frule u dolinama.
Tvoj libanon jesu krinke, tuđe misli i prijevara,
Moj Libanon obična i gola istina.
Tvoj Libanon jesu zakoni, pravila, isprave i diplomatski
spis,
Moj jest zemlja u doticaju s tajnama života koje ona
poznaje i ne znajući za svoje znanje; moj je Libanon čežnja
što svojim osjetljivim vrškom doseže krajnji rub neviđenoga
i vjeruje da je to san.
Tvoj je Libanon namrgođen staracšto gladi bradu i misli
samo na se.
Moj je Libanon mladić, uspravan kao toranj, koji se
osmjehuje poput zore i na druge misli kao što misli na sebe.
Tvoj Libanon hoće da se otcijepi i da, istodobno, bude
ujedinjen sa Sirijom.
Moj Libanon niti se ujedinjuje niti otcjepljuje, niti se
povećava niti smanjuje.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svij,
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove, a ja imam
svoju i njene sinove.
Ali, tko su sinovi tvojega Libanona?
Dopustite da vam ih pokažem u njihovoj zbiljnosti:
To su oni kojima su duše rođene u bolnicama Zapada,
kojima su se duhovi probudili u krilu gramzivog izigravanja
plemenitosti.
Oni su poput savitljivih grana što se njišu lijevo-desno.
Oni dršću zorom i s večeri, ali nisu svjesni svojega drhtanja.
Oni su kao bez jarbola i krmila brod što ga ljuljaju valovi.
Sumnjičavost je njegov zapovjednik a luka mu je pećina
zloduha; jer, zar svaka prijestolnica u Evropi nije pećina
zloduha?
Ti su sinovi Libanona snažni i slatkorječivi među sobom,
ali slabi i nijemi među Evropljanima.
Oni su slobodni i žarki reformatori, ali samo u novinama
i za govornicom.
Krekeću kao žabe i vele: "Oslobađamo se svojega starog
dušmanina", dok im je stari dušmanin skriven u vlastitim
tijelima.
Stupaju u sprovodu pjevajući i trubeći, ali povorku
svatova na konjima pozdravljaju s kuknjavom i trganjem
odjeće.
Ne osjećaju gladi dok je ne oćute u svojim đepovima.
Kad susretnu koga čija je glad duhovna, ismijavaju ga i
klone ga se govoreći: "On je samo sablast što hoda po svijetu
priviđenja."
Oni su poput robova koji, zato što su im zarđali okovi
zamijenjeni sjajnima, misle da su slobodni.
To su simnovi tvojega Libanona.Ima li jednoga među
njima odlučna poput stijena Libanona, ili plemenita kao
libanonske planine, ili slatka i bistra kao libanonska voda
ili čista i svježa kao okrepljujući libanonsli lahor?
Ima li i jednoga među njima koji može tvrditi da je njegov
život bio kap krvi u žilama Libanona, ili suza u očima, ili
osmijeh na usnama?
To su sinovi tvojega Libanona. Koliko li su u tvojim očima,
kolišni li su u mojima!
Daj da ti sad pokažem sinove mojega Libanona:
Oni su seljaci koji krševitu zemlju pretvaraju u voćnjake
i vrtove.
Oni su pastiri koji vode stada iz jedne u drugu dolinu da
bi povećali, umnožili i ponudili vam svoje meso kao hranu
i svoju vunu kao ruho.
Sinovi mojega Libanona jesu obrazivači loze koji tiješte
grožđe i prave dobro vino,
Očevi koji podižu dudove i drugi koji predu svilu,
Muževi koji žanju pšenicu i žene koje kupe snoplje,
Oni su zidari i lončari, tkači i ljevači crkvenih zvona,
Oni su pjesnici i pjevački koji svoje duše izlijevaju u nove
stihove,
To su oni, koji bez prebite pare, odoše iz Libanona u
drugu zemlju, a srca im gore od zanosa i odlučnosti da se
vrate s obiljem zemlje u rukama i s lovorovim vijencima
postignuća da im krase čela,
Oni se prilagođavaju novoj sredini, i na cijeni su kamo
god dođu;
To su sinovi mojega Libanona, neugasive zublje i sol
nepokvarljiva,
Oni kroče krupnim koracima k istini, ljepoti i savršenstvu.
Što ćeš ti ostaviti zemlji libanonskoj i njenim sinovima za
sto godina? Reci mi, što ćeš ti ostaviti budućnosti osim
pretvatanja, licemjerje i gluposti?
Vjeruješ li ta da će eter čuvati mrtvačke sablasti i zadah
grobova?
Zamišljaš li da će život umotavati svoje tijelo u dronjke?
Doista ti kažem da će maslinova mladica koju seljak
posadi na podnožju planine u Libanonu nadživjeti tvoja
djela i postignuća. A drveno ralo što ga dva vola vuku po
prizidima Libanona slavom nadmašuje vaše nade i častohlep-
lje.
Velim ti, a svjedokinja mi je svijest svemira, da je pjev
povrtarke na obroncima libanona vredniji od blebetanja
tvojih odličnika.
Sjeti se da si ništa. Ali, kad uvidiš svoju sitnoću, moja će
se odvratnost prema tebi pretvoriti u suosjećanje i ljubav.
Šteta što ne razumiješ.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove. Budi
zadovoljan njome ako te usrećuju prazni mjehurići. A ja,
ja sam sretan i smiren sa svojim Libanonom, i ima sreće,
zadovoljstva i spokoja u mojem pogledu na tu zemlju.