Kriminalno dosadan blog

ponedjeljak, 05.01.2009.

Priča o silasku s drveta ili svi smo mi pali s kruške

Davim vas sa raznolikim glupostima ovih dana. Ovo je nova glupost.


Želio sam ispričati jednu osobnu tragediju. I stao sam. Da bih tu tragediju ispričao onako kako spada, bilo bi potrebno ispričati još desetke, stotine, možda čak i tisuće osobnih tragedija koje su se zbile u to vrijeme kad se zbivala i ova, i povezane su s njom, kao i sa desecima, tisućama, možda milijunima osobnih tragedija iz vremena ove ili vremena prošlih, a možda čak i budućih osobnih tragedija.
Uglavnom, ne postoje osobne tragedije, postoji samo jedna tragedija, a to je ljudska rasa koja je "an sich", kao takva, kako bi to rekli razni filozofi iz vremena koje se čini puno mirnijim od ovog današnjeg, što je opet predmet jedne isto takve duge i iscrpljujuće priče, također ovako općeljudskog karaktera, digresija plus-minus, dakle, kako rekoh, ljudska rasa je netolerantna, pohlepna, agresivna i smrtna.
Pretpostavljam da bi se za svaku inteligentnu vrstu u svemiru moglo pronaći barem četiri karakteristike koji ma bi ih se dalo opisati. No, na nesreću, ili na sreću, kako vam drago, još nismo sreli izvanzemaljsku inteligentnu vrstu.
Na nesreću? Pa, možda bismo naučili nešto poput tolerancije, skromnosti i mirnoće. Možda bi čak naučili biti besmrtni. Samo se nadam da bi se sve uklopilo na najbolji mogući način, pa bi zaista bilo potrebno reći – na nesreću nismo do sada upoznali inteligentnu vanzemaljsku rasu, barem prema službenim zapisima, koji opet, mogu, a i ne moraju, biti predmet posebne priče o vjerodostojnosti i lobijima, koji svoje postojanje ionako vuku iz pohlepe, agresivnosti i netolerancije.
Na sreću? Vjerojatno na sreću po tu izvanzemaljsku inteligentnu rasu.
Sa položaja netolerancije, pohlepe i agresivnosti, a i smrtnosti, utvrđeno je kako je potrebno u svemir ispaliti ogromnu količinu metala pogonjenog ogromnim količinama goriva koje je nekad, ako nije sintetsko, bilo nečija koža, glava, meso, možda je pripadalo nekom našem pretku, a zbog smrtnosti sada leti ususret napretku.
To što se misli ispaliti, mora biti dobro naoružano. Svemirom, koji je, zbog svoje veličine, potpuno prazan, luta sva sila buljookih čudovišta i drugih ne-antropocentričnih stvorenja koja samo bruse svoje očnjake i kandže, da nas raznesu svojim laserskim topovima, plazma kopljima, gravi-bombama i ostalim strašnim oružjima koja mi još nemamo.
Da, a koji će im kurac onda očnjaci i kandže? A i to svo strašno oružje? O tome govore naša pohlepa, naša netolerancija, naša agresivnost i naša smrtnost. Ne njihova. Mi još nismo, kako je već rečeno, vidjeli inteligentnu izvanzemaljsku rasu. A one inteligentne vrste koje obitavaju uz nas na Zemlji pokušavamo, a i skoro da nam uspijeva, uništiti ili barem, kako smo to učinili jednoj od njih, stjerati ih natrag u more. No, dobro, sami su otišli kad su skužili da nije trebalo niti izlaziti iz mora. Mi smo ostali, ali nam je svima jasno da nije baš trebalo silaziti s grane, tome je kriv onaj prokleti majmun susjed kojemu je zbog pretjeranih erotskih aktivnosti pukla dom-grana pa se nije znao vratiti natrag gore. Što je učinio? Pozvao je familiju dolje s njihovih grana, uzeo tu istu granu i polako se šepesajući otputio u savanu. Tako su postavljeni uvjeti za ispaljivanje štočega u ništa.
Oružje koje spomenuh da nemamo. Hmmmm... postavlja se pitanje, a kako onda znamo da bi moglo postojati i kako bi moglo djelovati ako ga nemamo... vjerojatnije je da ga imamo, ali je još vjerojatnije da zbog pohlepe, netolerantnosti i agresivnosti nikada nećemo saznati koliko jer smrtno. Ako je u nacrtima i zamislima, za ostvarenje je potrebno nekoliko budala. Vidite što se desilo majmunu kad je pao s grane – evoluirao je u nas, za ime svega!
Nakon naoružavanja, na to ispaljeno se natovari takozvani korisni teret. A korisni teret smo mi. Naši najhrabriji, naj-ovo i naj-ono pripadnici... oružanih snaga ove ili one zemlje, koja je već ispalila to što je ispalila.
Zašto ne prvaci opere? Zašto ne najbolji atletičari?
Zašto, zapravo, uopće najbolji? Zašto je potrebno da netko bude bolji od drugog, trećeg, zašto opće rangirati bilo što? Zbog pohlepe, netolerancije, agresivnosti i smrtnosti.
U moru besmislenih pitanja na koja nema odgovora, postavlja se još jedno pitanje – a što sam to želio napisati?
Odgovor je – osobnu tragediju.
I uspjelo mi je.
Osobno je tragično to što smo si napravili, a sve uslijed pohlepe, pogrešno smatrane željom za novim znanjima, uslijed netolerantnosti, pogrešno smatrane željom za natjecanjem, uslijed agresivnosti, pogrešno smatrane odlikom prosperiteta i uslijed smrtnosti, pogrešno smatrane besmrtnošću.

nedjelja, 04.01.2009.

Povratak otpisanih ili kako je Gabriel okrenuo Kotač Vremena

- Uzmi…
Sa nevjericom sam gledao u prljave prste koji mi nude komad, komadinu u mojim izgladnjelim očima, pomalo starog, mrvljivog, ali uz devizu "u sili vrag i muhe ždere" (istini za volju u niti jednoj sili do sada nisam žderao muhe, pa ma koliko bio vrag), zapravo još uvijek jestivog kruha… a gladan sam… joj, i kako… danima nisam ništa jeo…
Onaj trenutak kada shvatite da ono u što gledate nije sasvim novo vašim očima, trenutak koji učeniji i kompliciraniji ljudi i demoni zovu deja vu, pa ma kako se to čitalo, i kada sve odjednom krene svojim poznatim tokom. Nastupio je. Definitivno.
Znam da će uslijediti:
- No, uzmi,
Zahvalno pogledah umrljano lice starog vraga sa zelenom trakicom oko lijevog rukava na brzinu sklepane uniforme…
... i upoznavanje, i gađanje i početak bježanja...
Znam to sve. Sada je samo na meni, hoću li prihvatiti igru ili ću ipak kotač povijesti vratiti još malo unatrag. Probajmo sa vraćanjem.
- Kotač?
- Hmmm?
- Da se makneš još malo unatrag?
- Zašto? Baš mi se sviđa valjati te po blatu i gušiti te mrvicama kruha...
Nnnnda... jeste li sada shvatili koliko problema imam sa već napisanim bljezgarijama onog pisca koji sada izigrava gargojla negdje u visinama grunda pozornice onog kazališta gdje smo ga i ostavili?
Kako da sad ja uvjerim i Kotač i Vrijeme i Smrt...
- Ne miješaj me u to!
- Dobro, neću. Onda ovako:
Kako da sad ja uvjerim Kotač i Vrijeme da je Pisac sve to skupa zbljezgario do jaja i da jednostavno sve treba vratiti tamo negdje u vrijeme... hmmm... vraćao me je nekoliko puta u vremenu, spajao radnje... možda bi najbolje bilo vratiti stvar na prvi susret s Janjom, tada me još nije prala paranoja da sam "pisan", a i prisjećanje na njenu pojavnost tada u avionu, mmmmm ...
...
- Oprostite…
Ženski glas iza mene. Šutim.
- Oprostite… - ovo je bilo glasnije. Moram priznati ima seksi glas. I dalje tvrdoglavo šutim.
- Gospodine! – uhaj! Pa znamo se i svađati… a to joj dobro stoji. Skoro da i meni počinje stajati.
Podignem stolac i okrenem se:
- Izvolite molim – i osjetim kako mi se spušta vilica i zaista ustajem na najosjetljivijem dijelu…
Nehotice ispustih uzdah koji je graničio sa urlikom uspaljenog gorile koji, nakon mjesec dana apstinencije , bane na proplanak dupkom pun ženki.
Lagano crvenkasti uvojci ispod male crne naherene kapice spuštali su se do ogoljenih ramena uokvirujući pravilno lice kojim su dominirale ogromne zelene oči. Od ramena dolje dvije su čvrste izbočine dominirale središnjim prizorom tek ovlaš prekrivajući pogled na vitke noge, u, naravno, ukusnoj mini suknji... Još ako ima i čizme… nek' me ženi – pomislih.
Što mogu, vidim li čizme na ženi naprosto pobenavim… i… kao da me čula, mlada dama prebaci nogu preko noge otkrivši fino izdužene vretenaste listove u crnoj koži… mijaoooouuuu…
... i kako da ne oženiš takvog komada, pogotovo kad ti samo par minuta poslije stjera jaja u grlo... doslovce...
Ne, bolje bi bilo da ipak ne letim,...
- Vrijeme?
- Kaj sad?
- Idemo natrag u Ured, u vrijeme pojave Mauricea?
- Zašto?
- Možda zato jer te molim da to učiniš?
- Nisi baš uvjerljiv
- Što bi te učinilo uvjerenijim?
- Da me prestaneš jebati u zdrav mozak i da makneš ruku sa mog Kotača!
- Oprosti, ali mislio sam da je to kotač Povijesti...
- Da budalo, dijelimo isti kotač, si ti normalan?
- Dijete drago, znaš i samo da je Gabriel malo tup i praznjikave glave – Povijest odnekud prozbori. Moram priznati da se udebljala od zadnji put.
- To dobro zboriš, sestrice...
Dakle... nisam nikada razmišljao o tome što se dešava kada se Vrijeme i Povijest nađu zajedno. Vjerojatno samo veliki događaji... ili jedno drugoj slomi kotač.
Nadam se samo da se Kotači znaju čuvati.
K vragu i k jarcu!
- Kome sad? Vragu ili jarcu?
- Maurice! I ti si tu? Što vragu ili jarcu?!?
- Pa rekao si "K vragu i k jarcu", pa sad ne znam kome?
- Opet si pio?
- Opet si pao pod kola mrtvaca?
- A ne, to se dogodi samo jednom... na početku smrti, obično...
- Znam... čuj... ovaj tekst uopće nije smiješan, znaš?
- Ne mogu si pomoći, pokušavam naći zamjenu za onog tupavca kojeg smo ostavili u skla... pardon, kazalištu
- A vi ste bili ti koji ste mi zasmradili moju ropotarnicu?!?
- Što? Tko je to?
- To je Povijest. Upoznajte se Maurice – Povijest, Povijest – Maurice
- Drago mi je... i meni...
- Čekaj... rekla si "zasmradili..".
- Da...
- Pa ono onda nije bilo kazalište?
- Kako si mi danas pametan Gabriele, ne mogu se načuditi... ne, sinko, ono je bila moja Ropotarnica Povijesti, iz koje se nitko ne vraća
- Nitko?
- No, čast izuzecima. Ali, za to treba imati dobre veze...
- Veze?!?
- Pa, recimo, Lucifera za tasta
- Grmmmmphhhh... da, sad mi je jasno otkud ono prisjećanje s početka. I znam kuda trebam otići.
- Kuda?
- Na početak!
- O joj, ne opet!

subota, 03.01.2009.

Praznina i ispravnik obradnika ili jebeš obradnikov ispravnik koji ne kuži padeže

Suočavam se po stopedesett(tttt)sedamtisućapetstotinapetstosedamdeseti(iii)deveti put sa prazninom. Svejedno je da li je to praznina papira na kojoj treba napraviti bilokakav trag tintom, prstom, kistom, olovkom, čavlom, pisaćom mašinom, čime god ili je to prazan list papira u tekst procesoru. Osjećaj je posve isti, jedino što mi obradnik teksta nudi i ispravnik pravopisa. Uvijek se nekako, tipkajući (koja bijedna isprika za črčkanje i naglo povlačenje crta preko neispravnog teksta), pišući (do koje mjere je to pretenciozno nazivati kliketanje tastature pisanjem?), zaustavim upravo na ispravniku pravopisa u obradniku teksta. Zvuči hrvatski? I meni... ali ispravniku baš i ne.
Kao i uvijek, nakon obraćanja svekolikom pučanstvu u svezi glede i unatoč preglednika i obradnika, i napravivši kako-tako donekle dobar uvodnik – stanem.
Mislim da ću se preorijentirati na pisanje uvodnika. Tako dugo dok ne lupim prvi enter za prelezak u novi odlomak, tako dugo mogu pisati svašta. I to i napravim. Čim lupim enter, izgubim nit. No, bolje to nego da lupim nit i izgubim enter!
Što me pak podsjetilo(zamišljajući kako panično trčim sobom za tipkom enter) i na ovu sličicu:



Uz podnaslov – "Napokon mu je uspjelo".
Uz zaključak: Nadam se da je i vama svima uspjelo preživjeti božićno-novogodišnje blagdane bez ispumpavanja želuca, slomljenih ruku i nogu, opekotina od pirotehnike, ukradenih vozila, izgubljenih kreditnih kartica, neisplaćenih božićnica i najava otkaza i da ste orni za još jednu, po mnogočemu vjerojatno sličnu, ali i goru godinu koja je "odradila" oko 2 i pol dana. Još 362 i pol... smiluj nam se... tko se kome već mora smilovati...
Nek' nam je sa srećom.

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	siječanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Svibanj 2024 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.