Davim vas sa raznolikim glupostima ovih dana. Ovo je nova glupost.
Želio sam ispričati jednu osobnu tragediju. I stao sam. Da bih tu tragediju ispričao onako kako spada, bilo bi potrebno ispričati još desetke, stotine, možda čak i tisuće osobnih tragedija koje su se zbile u to vrijeme kad se zbivala i ova, i povezane su s njom, kao i sa desecima, tisućama, možda milijunima osobnih tragedija iz vremena ove ili vremena prošlih, a možda čak i budućih osobnih tragedija.
Uglavnom, ne postoje osobne tragedije, postoji samo jedna tragedija, a to je ljudska rasa koja je "an sich", kao takva, kako bi to rekli razni filozofi iz vremena koje se čini puno mirnijim od ovog današnjeg, što je opet predmet jedne isto takve duge i iscrpljujuće priče, također ovako općeljudskog karaktera, digresija plus-minus, dakle, kako rekoh, ljudska rasa je netolerantna, pohlepna, agresivna i smrtna.
Pretpostavljam da bi se za svaku inteligentnu vrstu u svemiru moglo pronaći barem četiri karakteristike koji ma bi ih se dalo opisati. No, na nesreću, ili na sreću, kako vam drago, još nismo sreli izvanzemaljsku inteligentnu vrstu.
Na nesreću? Pa, možda bismo naučili nešto poput tolerancije, skromnosti i mirnoće. Možda bi čak naučili biti besmrtni. Samo se nadam da bi se sve uklopilo na najbolji mogući način, pa bi zaista bilo potrebno reći – na nesreću nismo do sada upoznali inteligentnu vanzemaljsku rasu, barem prema službenim zapisima, koji opet, mogu, a i ne moraju, biti predmet posebne priče o vjerodostojnosti i lobijima, koji svoje postojanje ionako vuku iz pohlepe, agresivnosti i netolerancije.
Na sreću? Vjerojatno na sreću po tu izvanzemaljsku inteligentnu rasu.
Sa položaja netolerancije, pohlepe i agresivnosti, a i smrtnosti, utvrđeno je kako je potrebno u svemir ispaliti ogromnu količinu metala pogonjenog ogromnim količinama goriva koje je nekad, ako nije sintetsko, bilo nečija koža, glava, meso, možda je pripadalo nekom našem pretku, a zbog smrtnosti sada leti ususret napretku.
To što se misli ispaliti, mora biti dobro naoružano. Svemirom, koji je, zbog svoje veličine, potpuno prazan, luta sva sila buljookih čudovišta i drugih ne-antropocentričnih stvorenja koja samo bruse svoje očnjake i kandže, da nas raznesu svojim laserskim topovima, plazma kopljima, gravi-bombama i ostalim strašnim oružjima koja mi još nemamo.
Da, a koji će im kurac onda očnjaci i kandže? A i to svo strašno oružje? O tome govore naša pohlepa, naša netolerancija, naša agresivnost i naša smrtnost. Ne njihova. Mi još nismo, kako je već rečeno, vidjeli inteligentnu izvanzemaljsku rasu. A one inteligentne vrste koje obitavaju uz nas na Zemlji pokušavamo, a i skoro da nam uspijeva, uništiti ili barem, kako smo to učinili jednoj od njih, stjerati ih natrag u more. No, dobro, sami su otišli kad su skužili da nije trebalo niti izlaziti iz mora. Mi smo ostali, ali nam je svima jasno da nije baš trebalo silaziti s grane, tome je kriv onaj prokleti majmun susjed kojemu je zbog pretjeranih erotskih aktivnosti pukla dom-grana pa se nije znao vratiti natrag gore. Što je učinio? Pozvao je familiju dolje s njihovih grana, uzeo tu istu granu i polako se šepesajući otputio u savanu. Tako su postavljeni uvjeti za ispaljivanje štočega u ništa.
Oružje koje spomenuh da nemamo. Hmmmm... postavlja se pitanje, a kako onda znamo da bi moglo postojati i kako bi moglo djelovati ako ga nemamo... vjerojatnije je da ga imamo, ali je još vjerojatnije da zbog pohlepe, netolerantnosti i agresivnosti nikada nećemo saznati koliko jer smrtno. Ako je u nacrtima i zamislima, za ostvarenje je potrebno nekoliko budala. Vidite što se desilo majmunu kad je pao s grane – evoluirao je u nas, za ime svega!
Nakon naoružavanja, na to ispaljeno se natovari takozvani korisni teret. A korisni teret smo mi. Naši najhrabriji, naj-ovo i naj-ono pripadnici... oružanih snaga ove ili one zemlje, koja je već ispalila to što je ispalila.
Zašto ne prvaci opere? Zašto ne najbolji atletičari?
Zašto, zapravo, uopće najbolji? Zašto je potrebno da netko bude bolji od drugog, trećeg, zašto opće rangirati bilo što? Zbog pohlepe, netolerancije, agresivnosti i smrtnosti.
U moru besmislenih pitanja na koja nema odgovora, postavlja se još jedno pitanje – a što sam to želio napisati?
Odgovor je – osobnu tragediju.
I uspjelo mi je.
Osobno je tragično to što smo si napravili, a sve uslijed pohlepe, pogrešno smatrane željom za novim znanjima, uslijed netolerantnosti, pogrešno smatrane željom za natjecanjem, uslijed agresivnosti, pogrešno smatrane odlikom prosperiteta i uslijed smrtnosti, pogrešno smatrane besmrtnošću.
Post je objavljen 05.01.2009. u 06:39 sati.