Suočavam se po stopedesett(tttt)sedamtisućapetstotinapetstosedamdeseti(iii)deveti put sa prazninom. Svejedno je da li je to praznina papira na kojoj treba napraviti bilokakav trag tintom, prstom, kistom, olovkom, čavlom, pisaćom mašinom, čime god ili je to prazan list papira u tekst procesoru. Osjećaj je posve isti, jedino što mi obradnik teksta nudi i ispravnik pravopisa. Uvijek se nekako, tipkajući (koja bijedna isprika za črčkanje i naglo povlačenje crta preko neispravnog teksta), pišući (do koje mjere je to pretenciozno nazivati kliketanje tastature pisanjem?), zaustavim upravo na ispravniku pravopisa u obradniku teksta. Zvuči hrvatski? I meni... ali ispravniku baš i ne.
Kao i uvijek, nakon obraćanja svekolikom pučanstvu u svezi glede i unatoč preglednika i obradnika, i napravivši kako-tako donekle dobar uvodnik – stanem.
Mislim da ću se preorijentirati na pisanje uvodnika. Tako dugo dok ne lupim prvi enter za prelezak u novi odlomak, tako dugo mogu pisati svašta. I to i napravim. Čim lupim enter, izgubim nit. No, bolje to nego da lupim nit i izgubim enter!
Što me pak podsjetilo(zamišljajući kako panično trčim sobom za tipkom enter) i na ovu sličicu:
Uz podnaslov – "Napokon mu je uspjelo".
Uz zaključak: Nadam se da je i vama svima uspjelo preživjeti božićno-novogodišnje blagdane bez ispumpavanja želuca, slomljenih ruku i nogu, opekotina od pirotehnike, ukradenih vozila, izgubljenih kreditnih kartica, neisplaćenih božićnica i najava otkaza i da ste orni za još jednu, po mnogočemu vjerojatno sličnu, ali i goru godinu koja je "odradila" oko 2 i pol dana. Još 362 i pol... smiluj nam se... tko se kome već mora smilovati...
Nek' nam je sa srećom.
Post je objavljen 03.01.2009. u 12:00 sati.