Kriminalno dosadan blog

utorak, 26.06.2007.

Salata ili razmišljanja kuhane kokoši

Jezgreni dio ovog posta nastao je offline (ovo je prvi super hrvatski izraz), no dok sam čekao da se moj "superbrzi" internet udostoji pustiti me u blog editor kako bih kopipejstao (koji dobar hrvatski izraz, u rangu sa svim ostalim nazočećim) napisano, padale su mi na pamet raznolike blesave ideje, pa je post, koji je trebao biti o vrućini prerastao u ovakav mutantni post o svemu i svačemu, a uglavnom o ničemu, kakvi i jesu moji nazovi zapisi koji se rađaju kad nemam Gabrielitis ili Mauriceazu.
No, i dio koji slijedi o vrućini je o svemu samo ne o tome, zapravo je o... ma, kvragu, evo vam i to pa pročitajte...

O vrućini (Ad... aestus estus(??))
Mada trenutno sjedim pred računalom i razmišljam da li da zatvorim prozor ili da se i dalje pokušam nastaviti grijati na stolnoj svjetiljci za koju, usprkos dobrom savjetu još nisam kupio štednu žarulju – napomena – da jesam, jebiga, sad se ne bih mogao ogrijati.
Za sve one koji su došli do ovog mjesta, znajte da je zadnja riječ prethodne rečenice skoro bila orgijati, što je nešto što je skoro u potpunosti različito od ogrijati, mada se prakticiranjem prvog možeš i ono drugo.
No, kako rekoh, sada je relativno hladno, ali prozor ostaje tvrdoglavo otvoren dok šmrcam i ne oblačim čarape. Uostalom, želim pisati o vrućini koju smo proteklih dana svi osjetili, a preživjeli kako tko, a o tome i nisam mogao pisati dok je bilo vruće – imao sam previše posla sa ležanjem na vjetrovitom i hladnom mjestu, (k'o da sam kutija tableta, iako se njih mora držati na suhom i hladnom), i sa umiranjem od potoka znoja koji je, malo, malo pa u oko, k'o da nema dovoljno čela da se njime slijeva…
Dakle, vrućina…
Svojedobno je Ephraim Kishon pisao o toj pojavnosti vrlo dobro saževši svoj doživljaj istoga (napomenimo za "neupućene" da je riječ o Izraelcu) na rečenicu:
- Vruće je, sve je više vruće.
E, plazim ja tako prošli tjedan s posla kad li mi u susret, na biciklu, naravno, neće valjda na rolama, dolazi frend i stane. Ja si mislim, joj kretena, mislim ne poznajemo se baš tako dobro da se imamo o čemu porazgovarati, a i dok se vozi barem pirka pa bivaš na neki tajnovit nači ohlađen i tako to, ali kad staneš – k'o da si u parnu kupelj stao u bundi. E, i stane on tako, a kako nam se komunikacija svodi na "bok" (kažu da to dolazi od "moj naklon" u njemačkoj izvedbi, a ne od "bog blagoslovi" u skraćenoj hrvatski-štedljivoj izvedbi) što da me pita… pogađate, stao sam i ja, a što ću, pločnik je uzak, a tko se još pametan vozi biciklom po cesti… istina je da je po cesti brže – tjeraš, tjeraš, ide kako ide, a onda odjednom "letiiiiiim" i ide brže jer se za nekog tko je volan primio u ruke jučer cesta tvojim biciklističkim prisućem suzil na širinu od centimetra i na "toj cesti nema mjesta za obojicu stranče" nađete se u zraku, a ako imate sreće, ne i u Hitnoj ili na sudskoj… ali da vas je ubrzao, je… e zato se vozim po pločniku i zato imam tu nesreću da po najvećoj vrućini na najužem dijelu dotičnog pločnika moram stati zbog fantoma koji misli da smo si jako dobri.
I pita dotični mene:
- I… ti je vruće?
- Neeee… kao što vidiš iz nosa mi vise dvije sige, a maloprije su me dva pingvina, plava od zime, probala zažicati za čaj… naravno da mi je vruće, morončino, nego što!!!
Nalegnem na pedale, izmigoljim se pored zabezeknute face tipa koji mi nikada više neće reći niti bok (a ja tužan k'o tužna godina, aha, yeah, right, moš' mislit').
I zbrišem u vidu lastinog repa ususret hladnim kapima tuša mi mog.

Kraj (tužan).

Tako, sad ste "uživali" u događaju zbog kojeg je dotični umni iscjedak i nastao. Uživali ste i u mom sveobuhvatnom (ne)znanju latinskog, ali, nisam kriv, samo sam kopipejstao (gle ljepotu hrvatskog jezika u punom sjaju...) rezultate sa Online English to Latin Dictionary-a, kojeg sponzorira "University of Phoenix" (Feniško sveučilište (???) - jezikoslovci gdje ste... kako se postupa sa stranim imenima, zaboga?), pa vam je odmah jasno zašto je prijevod takav kakav je.
Osim svega, uživajte dok možete u ovom osvježenju, jer, tko zna, sutra ćete možda morati navući i nešto više na sebe osim... ma kaj me briga kaj nosite/skidate dok vam je vruće!!!
Ili, kad smo već kod toga, koga skidate (ili nosite) kad vam je vruće... a možda vam je baš zbog toga(njega) ili te(nje) i vruće...

O moj bog... dajte nek me netko zaustavi... recimo kakav dobro plasirani udarac lopatom u čelo... boink!... e, hvala... *tup*

srijeda, 13.06.2007.

Gotcha III

Odavde smo došli do ovog mjesta...

Image by Yan Fjordian

(iz prethodnog nastavka: Janja se okrenula, nasmiješena, proprativši sve skupa pogledom "Jesmo te, ha?")

Stao sam. Volim njen vragolasti osmijeh, ali konotacije koje su sada izvirale dok se držala ocu za ruku zaista bi i slijepcu rekle kako je moja Janja zbilja Vragu ispala iz torbe. Na to, se naravno, okrenuše i Jebedićka i Tata… sada je u mene buljilo troje… da o asocijacijama na neke Biblijske motive i ne govorim… Znam, magarac sam ja, samo je Sveta obitelj malo izvitoperena…
- Gabriele kakve se pizdarije tebi motaju po glavi… - reče u tom trenu Jebedićka.
- Susjeda Jebedić – ne jebite po tavanu.
- O balavac šmrkljivi!
- Ljubavi, ne uzbuđuj se, škodi ti zlobi…
Opet sam stao, bol ugriženog obraza, ona koja valjda potječe iz lifta ili malo poslije, počela je jačati. Maurice je gledao u mene, ja sam čas gledao u… da, doplovila mi je i asocijacija o Svetom Trojstvu u tom trenu, a čas u njega. Oni su svo troje buljili u mene. Ljubavi!?!
- Gabriele, k'o da ne znaš… - počne Janja – pa ovo je moja mama. Gabriele – Lilith Krpić zvana Nada Jebedić, mama – moj muž.
- A ti si taj!?!
- Da… da… gospođo…
Obično se ne dešava da vam vlastita žena laže i skriva svoje roditelje do te mjere da se svaki put kad nešto zvekne posvađate sa svojom punicom, i još k tome ne znate da je ona to – punica!
- Hajde, hajde, što si se ukipio k'o mačak kad se najede kukuruza!
- Mačak kad se najede kukuruza se ne ukipi sve dok ne ode srat! – reče Lucifer
- Onda bi Gabriela trebalo malo omirišati jer mi se sve čini da se usr'o!
- Hajde ljubavi, ne budi tako oštra prema svom zetu…
- Nego da budem oštra onako, na tvoj način?
Blaženi odnos muževa i žena… svugdje je isti…
- Maurice… - započeh, ali Maurice je sjedio na obližnjem kamenu i doslovce plakao od smijeha. Sreća njegova, nije njemu Janja žena, a niti Lucifer i Lilith tast i punica. – Ah, Maurice, kad umreš od smijeha, dostigni nas.
- Svahahahahahaaaahahakako… - procijedi kroz cerek i legne na stazu kojom je do malo prije hodao sasvim normalno.
- Idemo dalje – reče TheThaTha – Usput, Gabriele, čuo sam to – i povede svoj Trio Fantastikus – A čuo sam i ovo – prema odredištu, meni nepoznatom – Čuj, ubrzo ćeš sve saznati…
- Toga se i bojim – procijedih, ali nastavih cupkati za guzičicom moje slatke prevarantice čija uvijek visoka peta u spoju sa telepatijom uzrokuje uglavnom povrede u predjelu – Aumph!!! – preeheepo…stenj…nahaaa… - a ja, uglavnom, ne znam držati jezik za zubima, misli u glavi i kurac u gaćama, pa i dobijem po potonjem, a pregrizem prvi.
- Tako ti i treba – doplovi do mog, bolom zaglušenog, uha mili glasić proizvodeći trnce na sasvim predvidivom mjestu, što mi pak prouzroči poprilične probleme i maltene bolni orgazam.
Srećom, Lucifer nas je u tom trenu uveo u svoj apartman, jer bih, inače, jaja deponirao kod lokalnog veterinara.
- Sjednite.
Stenjući, migoljeći guzicom, namještajući bol u položaj najmanje neugode, uklizih kojekako u kožnu fotelju… miris mi odjednom postade poznat… a i glas kojim me fotelja pozdravi:
- Gospodine Gabriele, dobrodošli – taj se glas, pardon, Glas, ne zaboravlja…
- Gospođo Bogatić, veseli me što se nalazimo pod tako bizarnim okolnostima
- I mene dragi moj Gabriele
- Ovaj, znate, ona tamo…
- Koja, usput budi rečeno, sjedi na Zlatkovoj koži…
- Zar je i vaš muž ovdje?
- Naravno, lijepo su nas preparirali, zar ne?
- Gabriele, s kim to razgovaraš? – strogo podvikne Janja.
- Dušo, dopusti da ti predstavim moje prve klijente, gospođu Renatu i gospodina Zlatka Bogatića!
- Gdje su?
- Ti sjediš na Zlatku, ja na Renati.
- A zato me nešto bode na određenom mjestu
- Hihihihihi, taj Zlatko, uvijek vragolan… - zacereka se Renata onako kožno, kako se samo fotelje u jako dobrom raspoloženju znaju cerekati.
- A, Gabriele, vidim, obnovio si stara prijateljstva. Žao mi je što te i Zlatko ne može pozdraviti, napokon, i lova i kuće koje imaš bili su njegovi
- Gabriele, ova me fotelja ugrizla! – vrisne Janja. – Tata, ako je i od tebe, previše je… prvo me jebe, onda me grize… pa nisam mačka!
- Kod mačaka je to obrnuto, ali… Hulm, Gulm! Odnesite ove fotelje, obje! – reče TheThaTha dozvavši dva pozamašna vraga koji su me odmah podsjetili na Stedlera i Waldorfa, ali osim čudnog pogleda, kategorije "Urgh?!?" od njih nisam čuo ništa, samo su poslušno izgurali Renatu i Zlatka i pod guzice nam ugurali fotelje koje su od početka to bile, mada im je koža rasla na kakvoj kravi ili kojoj drugoj životinji s kožom, koja bi joj, da je tamo gdje bi trebala biti bila neophodna za držanje bitnih stvari na mjestima gdje i trebaju biti… ovako… hja, držala je ta koža moje dupe tamo gdje baš i nisam htio da ga se drži, mislim na ured samog Vraga, ali što je tu je… treba se saživjeti sa situacijom…
- Točno Gabriele, treba se saživjeti sa situacijom i zato i jesi tu…
- Kako to mislite?
- Pa, recimo da sam te povukao iz potencijalno štetnog biznisa…
- Na koji biznis mislite?
- Pa na Zlatnu ribicu d.o.o…
- Što ne valja s tim? Rezultat je trebao biti isti, na kraju bi priljev duša opet postao redovan.
- Ideja i nije loša, ali da bi zaživjela trebala je biti moja… ovako, pala je na pod, malo zatrzala repom i izdahnula. A ti ćeš lijepo biti kažnjen…
- No, i to bih htio vidjeti… kako ćete me kazniti… pa u paklu već jesam, nisam li?
- Engleske figure prevedene na hrvatski si zatakni za uho, a što se tiče kažnjavanja… kazna će, vjeruj, biti poprilično suptilna,… a i poučna…
- K'o Amalka…
- Amalka je, igrom slučaja, dala otkaz na mjesto vile i recepcionerka je u šestom krugu… i ona je htjela biti poduzetnik…
- Znači da se trebam nadati kakvom mjestu portira…
- Ne dragi Gabriele, ne trebaš se ničemu nadati… jer… za tebe više nema nade. Za primjer ostalim "poduzetnicima" poslat' ću te u Pakao!
- Hahahahahahahaha… ma zar baš u Pakao?
- Svatko ima svoj Pakao… a tvoj je… OVO! – uz grozomoran urlik odnekuda sve se oko mene zavrtjelo i pretvorilo u bijelu maglu prepunu vrištanja, stenjanja, zavijanja i nešto me, poput vira, povuklo u tamu, pa kroz svjetlo… činilo mi se da u pozadini čujem sve sporiji glas "Dave, what are you doing?", a ja sam padao, padao, padao… koliko me bijedno sjećanje služi, nije mi ovo prvi put da tako beznadno padam… samo me izuzetno interesiralo gdje ću završiti… a onda je sve utihlo… i bilo mi je hladno. Pakleno hladno.
Kao izvan tijela promatrao sam se kao čučim obgrljen rukama oko gola tijela negdje u pokrajnjoj uličici. Oko mene su već hodala dva policajca. A nisam im mogao ništa reći, samo biti ukočen i tup.
Ma koliko se trudio prisiliti udaljeno tijelo na pokret, ništa mi nije polazilo za rukom.
A onda je jedan od njih progovorio:
-14, ovdje 15, 17!
- 22!
- Imam 34-5, nema 67 niti 8, a 56-10 i 56-11. 43? 17!

ponedjeljak, 04.06.2007.

Morti je, a morti i ne

Ko vrta, dobi po famfuli, to si zapamtite!
Rekel sam da bum se oglasil za par dana, ali ne... vrtati znate... je, ve imate kaj ste šteli i praf vam budi.

Praf zapraf razmišljam dal bi opče i dal to na blog, ali si nekak mislim, pa kaj, pa puno ljudi piše puno bedastoč, zakaj i ja ne bi pisal svoje bedastoče.

Ergo, prečitajte...

Ovo je jako kratki zapis na morti je, a morti i ne kajkavskom, o tomu kak nemrem nikaj napisati.
Nemrem… nemrem… i nemrem i šlus!
Čega se god primem i probam to zapisati naveke zide tak da stanem negde na polovici, no, bumo rekli morti čak i na trifrtaljici i zinem, ponorim i se skup zahitim tam di je tome i mesto – u vražju mater.
Moram samo paziti da i ja ne završim tam – vu toj vražjoj materi.
Dal bu to zbog blesavog kajkavskog koji nema veze s vezom i za kojega bi me gosponi doktori jezikoslovni za jajca obesili ili bu to zbog toga o čemu pripovedam na tom blesavom kajkavskom – ta moja bedasta "gleč, meni neče stati pimpek" inspiracija s kojom vas gutim.

No, nečem vam ostati dužan, pak i vi mene gutite… kaj ne?

Još jemput vam velim : ko vrta, dobi po famfuli, to si zapamtite!

Sima vama koji ste došli sim ništ ne sluteči i ostali paf, hočem samo reči da vas imam se skup jako rada i najte mi kaj zameriti.

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	lipanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Svibanj 2024 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.