Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/maddogsh

Marketing

Gotcha III

Odavde smo došli do ovog mjesta...
Image Hosted by ImageShack.us
Image by Yan Fjordian

(iz prethodnog nastavka: Janja se okrenula, nasmiješena, proprativši sve skupa pogledom "Jesmo te, ha?")

Stao sam. Volim njen vragolasti osmijeh, ali konotacije koje su sada izvirale dok se držala ocu za ruku zaista bi i slijepcu rekle kako je moja Janja zbilja Vragu ispala iz torbe. Na to, se naravno, okrenuše i Jebedićka i Tata… sada je u mene buljilo troje… da o asocijacijama na neke Biblijske motive i ne govorim… Znam, magarac sam ja, samo je Sveta obitelj malo izvitoperena…
- Gabriele kakve se pizdarije tebi motaju po glavi… - reče u tom trenu Jebedićka.
- Susjeda Jebedić – ne jebite po tavanu.
- O balavac šmrkljivi!
- Ljubavi, ne uzbuđuj se, škodi ti zlobi…
Opet sam stao, bol ugriženog obraza, ona koja valjda potječe iz lifta ili malo poslije, počela je jačati. Maurice je gledao u mene, ja sam čas gledao u… da, doplovila mi je i asocijacija o Svetom Trojstvu u tom trenu, a čas u njega. Oni su svo troje buljili u mene. Ljubavi!?!
- Gabriele, k'o da ne znaš… - počne Janja – pa ovo je moja mama. Gabriele – Lilith Krpić zvana Nada Jebedić, mama – moj muž.
- A ti si taj!?!
- Da… da… gospođo…
Obično se ne dešava da vam vlastita žena laže i skriva svoje roditelje do te mjere da se svaki put kad nešto zvekne posvađate sa svojom punicom, i još k tome ne znate da je ona to – punica!
- Hajde, hajde, što si se ukipio k'o mačak kad se najede kukuruza!
- Mačak kad se najede kukuruza se ne ukipi sve dok ne ode srat! – reče Lucifer
- Onda bi Gabriela trebalo malo omirišati jer mi se sve čini da se usr'o!
- Hajde ljubavi, ne budi tako oštra prema svom zetu…
- Nego da budem oštra onako, na tvoj način?
Blaženi odnos muževa i žena… svugdje je isti…
- Maurice… - započeh, ali Maurice je sjedio na obližnjem kamenu i doslovce plakao od smijeha. Sreća njegova, nije njemu Janja žena, a niti Lucifer i Lilith tast i punica. – Ah, Maurice, kad umreš od smijeha, dostigni nas.
- Svahahahahahaaaahahakako… - procijedi kroz cerek i legne na stazu kojom je do malo prije hodao sasvim normalno.
- Idemo dalje – reče TheThaTha – Usput, Gabriele, čuo sam to – i povede svoj Trio Fantastikus – A čuo sam i ovo – prema odredištu, meni nepoznatom – Čuj, ubrzo ćeš sve saznati…
- Toga se i bojim – procijedih, ali nastavih cupkati za guzičicom moje slatke prevarantice čija uvijek visoka peta u spoju sa telepatijom uzrokuje uglavnom povrede u predjelu – Aumph!!! – preeheepo…stenj…nahaaa… - a ja, uglavnom, ne znam držati jezik za zubima, misli u glavi i kurac u gaćama, pa i dobijem po potonjem, a pregrizem prvi.
- Tako ti i treba – doplovi do mog, bolom zaglušenog, uha mili glasić proizvodeći trnce na sasvim predvidivom mjestu, što mi pak prouzroči poprilične probleme i maltene bolni orgazam.
Srećom, Lucifer nas je u tom trenu uveo u svoj apartman, jer bih, inače, jaja deponirao kod lokalnog veterinara.
- Sjednite.
Stenjući, migoljeći guzicom, namještajući bol u položaj najmanje neugode, uklizih kojekako u kožnu fotelju… miris mi odjednom postade poznat… a i glas kojim me fotelja pozdravi:
- Gospodine Gabriele, dobrodošli – taj se glas, pardon, Glas, ne zaboravlja…
- Gospođo Bogatić, veseli me što se nalazimo pod tako bizarnim okolnostima
- I mene dragi moj Gabriele
- Ovaj, znate, ona tamo…
- Koja, usput budi rečeno, sjedi na Zlatkovoj koži…
- Zar je i vaš muž ovdje?
- Naravno, lijepo su nas preparirali, zar ne?
- Gabriele, s kim to razgovaraš? – strogo podvikne Janja.
- Dušo, dopusti da ti predstavim moje prve klijente, gospođu Renatu i gospodina Zlatka Bogatića!
- Gdje su?
- Ti sjediš na Zlatku, ja na Renati.
- A zato me nešto bode na određenom mjestu
- Hihihihihi, taj Zlatko, uvijek vragolan… - zacereka se Renata onako kožno, kako se samo fotelje u jako dobrom raspoloženju znaju cerekati.
- A, Gabriele, vidim, obnovio si stara prijateljstva. Žao mi je što te i Zlatko ne može pozdraviti, napokon, i lova i kuće koje imaš bili su njegovi
- Gabriele, ova me fotelja ugrizla! – vrisne Janja. – Tata, ako je i od tebe, previše je… prvo me jebe, onda me grize… pa nisam mačka!
- Kod mačaka je to obrnuto, ali… Hulm, Gulm! Odnesite ove fotelje, obje! – reče TheThaTha dozvavši dva pozamašna vraga koji su me odmah podsjetili na Stedlera i Waldorfa, ali osim čudnog pogleda, kategorije "Urgh?!?" od njih nisam čuo ništa, samo su poslušno izgurali Renatu i Zlatka i pod guzice nam ugurali fotelje koje su od početka to bile, mada im je koža rasla na kakvoj kravi ili kojoj drugoj životinji s kožom, koja bi joj, da je tamo gdje bi trebala biti bila neophodna za držanje bitnih stvari na mjestima gdje i trebaju biti… ovako… hja, držala je ta koža moje dupe tamo gdje baš i nisam htio da ga se drži, mislim na ured samog Vraga, ali što je tu je… treba se saživjeti sa situacijom…
- Točno Gabriele, treba se saživjeti sa situacijom i zato i jesi tu…
- Kako to mislite?
- Pa, recimo da sam te povukao iz potencijalno štetnog biznisa…
- Na koji biznis mislite?
- Pa na Zlatnu ribicu d.o.o…
- Što ne valja s tim? Rezultat je trebao biti isti, na kraju bi priljev duša opet postao redovan.
- Ideja i nije loša, ali da bi zaživjela trebala je biti moja… ovako, pala je na pod, malo zatrzala repom i izdahnula. A ti ćeš lijepo biti kažnjen…
- No, i to bih htio vidjeti… kako ćete me kazniti… pa u paklu već jesam, nisam li?
- Engleske figure prevedene na hrvatski si zatakni za uho, a što se tiče kažnjavanja… kazna će, vjeruj, biti poprilično suptilna,… a i poučna…
- K'o Amalka…
- Amalka je, igrom slučaja, dala otkaz na mjesto vile i recepcionerka je u šestom krugu… i ona je htjela biti poduzetnik…
- Znači da se trebam nadati kakvom mjestu portira…
- Ne dragi Gabriele, ne trebaš se ničemu nadati… jer… za tebe više nema nade. Za primjer ostalim "poduzetnicima" poslat' ću te u Pakao!
- Hahahahahahahaha… ma zar baš u Pakao?
- Svatko ima svoj Pakao… a tvoj je… OVO! – uz grozomoran urlik odnekuda sve se oko mene zavrtjelo i pretvorilo u bijelu maglu prepunu vrištanja, stenjanja, zavijanja i nešto me, poput vira, povuklo u tamu, pa kroz svjetlo… činilo mi se da u pozadini čujem sve sporiji glas "Dave, what are you doing?", a ja sam padao, padao, padao… koliko me bijedno sjećanje služi, nije mi ovo prvi put da tako beznadno padam… samo me izuzetno interesiralo gdje ću završiti… a onda je sve utihlo… i bilo mi je hladno. Pakleno hladno.
Kao izvan tijela promatrao sam se kao čučim obgrljen rukama oko gola tijela negdje u pokrajnjoj uličici. Oko mene su već hodala dva policajca. A nisam im mogao ništa reći, samo biti ukočen i tup.
Ma koliko se trudio prisiliti udaljeno tijelo na pokret, ništa mi nije polazilo za rukom.
A onda je jedan od njih progovorio:
-14, ovdje 15, 17!
- 22!
- Imam 34-5, nema 67 niti 8, a 56-10 i 56-11. 43? 17!


Post je objavljen 13.06.2007. u 21:10 sati.