Pisa

utorak , 18.12.2018.

Nastavljamo talijansko putovanje i stižemo u Pisu. Karta kaže kako nam je hostel udaljen svega nekoliko metara od kolodvora pa krećemo u potragu. Prolazimo pod arkadama pored onih klasičnih štandova koje često zovem ''čuvaj torbicu'' i gledamo kućne brojeve jer shvatimo da se hostel nalazi baš unutar toga. Pratimo brojeve: 16, 14, 12, 8, 6....ako vas podsjetim da je ovo putovanje ispunjeno čudnim događajima, brzo ćete shvatiti koji broj tražimo. Zastajemo da se uvjerimo kako nismo preskočili traženi broj 10. Nisam do kraja stigla složiti ni zbunjenu facu, već nam prilazi jedan od prodavača pokazujući malu ulicu koja se nalazi lijevo, iza broja 6. S obzirom da nigdje nismo rekli što tražimo, prizor uspijeva izazvati trag skeptičnosti pa i straha, no nemamo puno vremena jer nas dotični počinje požurivati prema spomenutoj uličici. Bacamo pogled i vidimo luksuzni natpis: ''hotel''. Iako sigurni da to nije traženo prenoćište, odlazimo do natpisa provjeriti ime i adresu: broj 30 i neki. ''Naravno, zašto bi tu bio broj 10''. Naivni, pomislimo da su možda mnogi to tražili pa je čovjek mislio da pomaže. Izlazimo iz male uličice natrag, kad evo njega opet doslovno me gurajući ponovo u uličicu i mrmljajući nešto kao da se svađa sam sa sobom. U tom trenu se zbilja uplašim, čvrsto prigrlim stvari i dragoga za ruku planirajući bijeg, no čovjek sav nasmijan požuri ispred i stane sa suprotne strane onog hotela pokazujući nam jedva uočljivu tablu na zgradi. Eh, što predrasude i nepoznato mjesto napravi u našim glavama...naravno tu je br. 10 i ime našeg hostela. Čovjek se očito svakodnevno susreće sa sličnim prizorom. Pomalo iscrpljeni od prvotnog iznenađenja kimnemo glavom u znak zahvale i ulazimo u zgradu. Dočekuje nas najstarija verzija lifta koji poznajem, s drvenim vratašcima unutra i minimumom ikada viđenog prostora /ili se bar tako čini kada se jedva ugurate s koferčićima. Konačno stižemo u moderno uređenu sobu i vrlo brzo odlazimo u obilazak grada u potragu za pozitivnijim dijelovima :->

Bacam pogled na naše arkade i prve mandarine koje srećemo :D Nakon kratkog razgleda krećemo prema glavnoj atrakciji ovoga grada - u želji da stignemo tamo dok još ima sunca. Ipak, na putu nam se nalazi prekrasna crkvica...



...poznata pod nazivom Santa Maria della Spina, građena tijekom 13. i 14. stoljeća te u 19. stoljeću podizana na višu razinu zbog problema s vodom iz obližnje rijeke. Prizor danas izgleda veličanstveno, pogotovo ako naletite ovako pod zrakama sunca.



No, nastavljamo tamo gdje smo ciljano krenuli i stižemo do famoznog kosog tornja.



Kosi toranj je zapravo dio katedralnog kompleksa, odnosno zvonik katedrale čiji je početak gradnje bio u 12. stoljeću. Završen je krajem 14. stoljeća, a neko je vrijeme bio zatvoren za posjete zbog stalnog naginjanja. Kada se novim građevinskim rješenjima pokušalo spriječiti daljnje pomicanje, toranj je ponovo bio otvoren.



Iako je najveća atrakcija, kao što rekoh, samo je dio veličanstvenog kompleksa tako da odlazimo pogledati i ostatak ove vrhunske arhitekture...



...hodajući prema Krstionici sv. Ivana koja se ujedno smatra i najvećom krstionicom u Italiji...



...građena također u periodu od 12. do 14. stoljeća, predstavljajući prijelaz iz romaničkog u gotički arhitektonski stil.



Idemo se malo udaljiti kako bi bolje vidjeli i kako bih vam mogla predočiti veličinu cijelog kompleksa i ljepotu zbog koje je, zasluženo, glavna atrakcija Pise...



...i još jedan pogled kroz vrata, prije pregleda brojnih suvenira. Obično izbjegavam tipične turističke navlakuše vezane za suvenire /osim eventualno razglednica i kojeg magnetića/, ali ovaj put nisam mogla odoljeti pa sam kupila kosu čašu u obliku tornja :-D



Vraćamo se u grad s namjerom da popijemo kuhano vino ili probamo kakav adventski specijalitet, no to ovdje ipak ne nalazimo /osim ponude slatkiša/, zapravo većinu adventskih štandova čine božićni ukrasi. Dijelovi grada su klasično presvjetlucavi, ....



...dok drugi dijelovi ipak imaju neki posebni ugođaj i jednostavno mi u glavu dozivaju stihove: ''o daaaaj okreeeni taj ringišpil u mojoj glavi''.



Tik prije dolaska zore, krećemo pješke prema aerodromu. Ovo je bio prvi aerodrom do kojega smo za 10ak minuta stigli pješke i koji nije izoliran od grada. Bilo je zanimljivo vidjeti naše pusti put pod arkadama dok marljivi prodavači i turisti spavaju...