ringispil

utorak, 19.11.2019.

Humor, poezija

Pogledala je kroz prozor. Kiša je upravo počela padati režući sitnim kapima gradska svjetla. Otvorila je prozor dnevne sobe uživajući u novonastaloj svježini. On je kuhao u kuhinji preko puta prostranog hodnika i miris hrane je dopirao do nje. Stajala je naslonjena na štok prozora držeći čašu vina i promatrala grad sa zadnjeg kata. "Pa, lijepo je..." pomislila je. Kiša, daleka magličasta ulična svjetla, automobilska svjetla spojena u jedan dugi neprekinuti svjetlosni trag, buka ritmična, hipnotizirajuća, daleka.
Uljuljkala se u misli. U niz neobičnih događaja koji su je doveli do ovog trenutka. Kao da ju je poznavao, toliko su se podudarali u razmišljanima, stavovima, humoru. Imala je dojam kao da ga je već vidjela, ali rekao je da se nikad ranije nisu sreli. U prošlom životu možda? Nevjerojatnu sličnost primijetili su čak i u obrascima odrastanja. Njezin tata poginuo je kad je imala 11, njegovi su se rastali kada je imao 11. Oboje su bili relativno osamljeni jedinci čije su se veze s prijateljima dodatno razvodnile seljenjem u drugi grad. Život joj je na neobičan način ponovno pokazao da su slučajnosti moguće, tko traži taj i nađe, tko čeka dočeka, tko rano rani...

- Uskoro je gotovo. - viknuo je iz druge prostorije. Znala je to, miris se širio cijelim stanom. Je li pospremao prije negoli je došla? Vrlo čist i minimalistički uređen stan, gotovo bez osobnog pečata. Izgleda li tako stan prosječnog muškarca koji već dugo živi sam, nije znala. Osvrnula se oko sebe, tok misli ju je nagnao na promatranje. Samo par osnovnih komada namještaja, mali čupavi tepih, tv, manja komoda na podu ispred kreveta na tepihu. Par ladica i vrata na komodi. Poželjela je saznati nešto osobnije o njemu, nešto što joj možda nije rekao. Čašu je odložila na komodu i sjela na dio tepiha kraj komode. Reći će da je tražila daljinski. Osvrnula se prema vratima jer ipak nije željela pokvariti dojam nek izlikama, on će shvatiti da je njuškala, nije glup. Međutim on je upravo ulazio u prostoriju brišući kuhinjski nož o pregaču.

- Evo ga, gotovo je, nadam se da će ti se svidjeti.

Sjeo je pored nje.

- Uživaš? - pitao je sa smiješkom i promatrajući ju zanimanjem

- Da, divna je večer. Vino je odlično. - pogledala ga je i nelagodno se trznula. Smiješak joj je srećom ostao zaleđen na licu,

Nešto u njegovom držanju ju je naglo uznemirilo. Primila je čašu u ruku i krenula ustajati - Hoću li krenuti prema stolu?

- Kad te ubijem. - odgovorio je istim tonom kojim bi rekao bilo što uobičajeno. Kao - Da. Može.

Pogledala ga je što je smirenije mogla, i dalje sa smiješkom, odjednom instinktivno osjećajući da pred predatorom ne smije pokazati strah ni paniku. Ali jezivost situacije preuzimala ju je, srce joj je počelo lupati i iako se trudila nasmijati glasno kao na šalu znala je da bi ju zvuk vlastitog glasa izdao. Okrenula je glavu od njega da ne vidi paniku i krenula prema vratima istovremeno izgovorivši - No, dobro onda... - kulerski i kao da je shvatila zafrkanciju

......


I onda... onda sam se probudila, jednako uznemirena kao i ona. U polusnu scenarij je išao s isprikom da mora na wc, pa pobježe kroz prozor, ali gdje... u wc pa zove policiju, grabi torbu iz hodnika i bježi bosa... ali on je bio prelukav, pogled u očima prelud i u stvari sam znala da nije tako završilo. Zato sam se i probudila. Nije ni priča bila elaborirana, nikakav Glorijin ljubić, samo on, taj stan i ludilo... dovoljno za blogopriču

Objavljeno u 14:10 • Komentari (4) • Isprintaj • #

nedjelja, 16.07.2017.

....

Nisam se smijala od srca, na glas odavno.
Onaj smijeh koji liječi, uhvaćen na fotografijama, smijeh od sreće, ne sjećam se više nijednog trenutka.
Trenuci sjene, utonuli u vrijeme.
Sjećanja, otpuhnuta zrnca pijeska.
Emocije, samo se one broje.
I mi beznačajni, u tuzi, sreći, ravnodušnosti, ipak potpuno beznačajni.

black

Objavljeno u 14:56 • Komentari (2) • Isprintaj • #

subota, 06.05.2017.

...

U nekim trenucima slabo podnosim prizemnost života. Ili bolje reći nekakvog okruženja u kojem živim. Mi živimo. Mi ljudi među ljudima. Iako mislim da je možda baš život takav, nebitan, mali... zatrovan stvarima kojima uopće ne bi trebalo pridavati važnost. Gubitak vremena, misli i osjećaja dok živimo tako nebitni.
Nekad imam osjećaj da se tako isprepliću situacije koje su nestale, odlaze negdje u paralelni svemir kao sićušne niti, srebrne rijeke koje teku, kako poetski, negdje drugdje, daleko od mene a opet blizu i osjećam da je još uvijek tu. Zamišljam stvarno kakav bi život bio da je još uvijek tu i zamišljanje postaje stvarnost, kao onaj stvaran san iz kojeg se prenem u ovu noćnu moru. A znam da nisam fer razmišljajući tako. Svejedno, probudim se i nema ga, ovdje ga nema, koje razočaranje. Zašto?
Ostanem tako zamišljena razmišljajući kako bih mogla sve ispočetka proći samo da je tu, zamišljam drugačiji scenarij i pitam se nakon svega kako ljudi i dalje, čak i nakon takvog iskustva, lako utonu u svoje besmislene, nebitne svakodnevne radnje.
Mizantrop sam. Jesam. I ne znam kako smo svi jedno, gadi mi se uopće ta metafizička ideja da sam isto što i onaj i onaj i onaj treći, oni koji mi izazivaju gađenje i baš nekakvu mržnju koje se ne mogu otarasiti.
Ali najviše od svega samo je neopisiva tuga. Duboka kao more, smirena i divlja, tajnovita, nepredvidiva, lijepa i tjelesna. Samo tuga.

Objavljeno u 17:04 • Komentari (0) • Isprintaj • #

petak, 05.08.2016.

Šuma Striborova

So far away from old me.
Da barem znam kako podignuti zastor, sve znam i ništa ne znam.

Danas, po tko zna koji put kada mu je loše, razmišljala sam bih li radije bila negdje drugdje. Ljeto je, ljudi uživaju, kupaju, sunčaju, shodno tome institucije ne rade kao ni inače samo sada još manje, jer eto ljeto je, kao da ljeti ljudi nisu bolesni ili zimi oko praznika ili bilo kojih praznika.
Ne bih bila nigdje drugdje. Osjećam da tu negdje leži zec-smisao, da ovako treba biti.
Ne znam kako da uobličim u riječi ono što se ne da uobličiti a imam potrebu izreći jer riječ liječi i stvara i uništava istovremeno.
Osjećam da je to naša svrha. Je li to najbolje izrečeno. Osjećam da je u redu. I ne, nemam osjećaj da će umrijeti iako mi se te slike uvlače u glavu. Boli biti vezan uz ovaj svijet. Kad osjećam jedno a govore mi drugačije, pa se realnost miješa s intuicijom i stvara vrtlog zbunjenosti. Iako sam razriješila sama sa sobom da nisam spremna niti ću biti ali da je to realnost, svejedno se nadam. Zasad još uvijek više nadam nego znam.
Nisam plakala tjednima, kao sad dok pišem. Nisam pisala godinama, iako je to uvijek bilo esencijalni dio mene. Nepostojeće vrijeme ipak proteče neprimjetno.
Ali eto, danas sam ipak spoznala. Mama me pitala kako sam tako jaka. Dosad sam mislila jer se trudim fokusirati na drugog, a ne na sebe, i maksimalno izvući korisnost iz situacije. I to je sigurno dijelom istina, a onda sam shvatila i drugu istinu, meni je draža moja nevolja nego sva sreća ovoga svijeta. Tek sam sad shvatila što je ona htjela reći.

Objavljeno u 15:55 • Komentari (5) • Isprintaj • #

srijeda, 14.08.2013.

we're in motion to the ocean

I tako čitam danas o rasplođivanju kritosjemenjača. Don't ask.
Ter kako je cvijeće takvo razbacano bojama i mirisima kako bi privuklo kukce. Okej to sam znala. Nisam baš tako neuka. Ali nisam znala da se određeno cvijeće razbacuje određenim bojama i mirisima kako bi privuklo baš određene kukce. A neko cvijeće čak ide toliko daleko da glume ženke tih određenih kukaca, pa ga kukac dođe... jel... oprašiti.
Pa kaj se baš sve svodi na sex?
Pa onda vidim te napirlitane ženske po gradu ukrašene raznim bojama. Šire svoje manje/vise opojne miomirise, a sve kako bi ih neki mužjak došao oprašiti.

Da li je moguće spojiti sve končiće? Sve točkice i kružiće. Pomoću kojih droga? Jer očito je sve isto, samo što ne vidim sve. Vidim nekad ponešto pa zaboravim.

Prije neki dan gledala sam dokumentarac o Agathi Christie. Mislila sam - jaka, samosvjesna, talentirana žena, prekrasan um, nimalo lijepa, mirišljava i obojana izvana ali iznutra sasvim posebno biće. Zauvijek je patila za bliskošću s nekim muškarcem. Kao i Frida Kahlo. Kao i mnoge, mnoge divne, kreativne žene koje se ne vidi jer nisu blještave na površini.

Prije neki dan bila sam tužna. Samo, već sam stara pa se znam nositi s tugama. Sad mi je dovoljno da se sjetim we're in motion to the ocean i da nijedan ocean ne odbija svoju rijeku. Sjetila sam se toga trenutačno, kao utopljenik. Sjetila sam se da je to istina. I da će sve biti u redu. Tuge se ne mogu riješiti, emocija stvara vir. Vodi treba da se uravnoteži. Ne ide to na prekidač. Ali znam da je sve put i da je sve uvijek u redu.

Objavljeno u 19:34 • Komentari (4) • Isprintaj • #

ponedjeljak, 15.04.2013.

Postoje ti neki događaji u životu koji se urežu u pamćenje. Uglavnom oni koji su bili najintenzivniji, oni koji su nas usmjerili. Promijenili na bolje ili na gore. Ili mislimo da nisu učinili nijedno, a u stvari... možda baš jesu.

Bio je taj neki lijep dan. Kao ovaj. Kada sam kao i mnoge slične dane zaključila da je besmisleno sjediti u školskoj klupi i buljiti kroz prozor kontemplirajući kako još jedan prekrasan dan prolazi a ja ga ne mogu doživjeti. Već molim boga da me onaj za katedrom ne zaliže u imeniku. Stoga sam radije sjela na klupu u parkiću čitajući neku totalnu razbibrigu za klince (čini mi se Yankee da dvoru kralja Arthura) da mi prođe vrijeme. Obzirom da sam znala biti mamac za razne čudake i osobenjake, i ovaj put mi se prikrpao neki lik... bradat, kosat, odrpan, relativno mlad, žicajući cigaretu.
- Džizi. - predstavi se lik
- Džizi?
- Da, jer ličim na Isusa.
- Aha. Stvarno, dobro ti stoji.
- Šta čitaš?
- Ma neku bezvezariju... - sad me već bilo sram pred Isusom jer ne ćitam nešto pametnije i produhovljenije. Čak se ni ne zekam, fakat me iz nekog razlog bilo sram. (Ne jer sam zabrijala da je lik stvarno Isus, i ne ova scena nije bila u parkiću pred bolnicom Vrapče... iako imam i takvu priču).
- Znaš šta pročitaj?
- Hm?
- Kastanjedu.
- Molim?! - uopće nisam uspjela klasificirati to što sam čula u ime, naslov, hranu, instrument...
- Kastanjeda. Nisi čula? Karlos Kastanjeda. To čitaj.
- Okej. Hvala Džizi.
- Jel bi mi išla užicati cigaretu?
- Ne.

Potencijalno je ovaj razgovor bio duži i neznatno zanimljiviji ali obzirom da se odvijao prije 15-tak godina teško da ću se sjetiti detalja. Ali, zapamtila sam Kastanjedu. I pročitala. Sve. I nisam znala što da mislim o tome. Znam samo da me izuzetno zainteresirao pejotl, koji me i dan danas u stvari zanima. Hrpu stvari nisam razumjela, kao recimo, što znači "živjeti kao ratnik", "biti uvijek spreman". Sad razumijem, ali ne znam kako da primijenim. I sad shvaćam da o nekim stvarima u životu nikad nisam razgovarala s nekim, jednostavno, jer nisam naletila na nekog s kim bih mogla porazgovarati o istinitosti ili neistinitosti Kastanjedinih iskustava. Kao što je to možda bio crazy madafaka Džizi. Istina je da je "providnost" u hrpi slučajeva servirala mi situacije koje sam htjela iliti sama sam si prizvala određene situacije. Da mi je još znati kako.
Razmišljam kako je bilo lijepo nekad, onako mlad i relativno bezbrižan, razglabati o čemu god mi je palo na pamet a da me nitko ne gleda kao pomanitalu.
Razmišljam kako čovjek lako potisne i prilagodi se i ne priča o nekim stvarima da ne bi bio lud. Naivna sam pa se moram podsjećati koliko je na cijeni konformizam, laž, netalasanje, cinizam, grubost a koliko iskrenost, dobrota, prihvaćanje.
Zamišljam ... nešto drugo. Suradnju kroz koju se ljudi duhovno razvijaju, umjesto ove duhovne žabokrečine, ružnih emocionalnih kriplova, spodoba, zombija. I evo, već sam za dijagnozu.

Ne znam. Ništa ne znam. Samo zamišljam što bi bilo ljepše, bolje, pametnije, tamo gdje se neću osjećati loše, čak ni povremeno. Samo zamišljam, pa možda prizovem.

I kažem sama sebi samodopadno, kako je ovaj moj mali lik jako dobro odlučio kada je mene izabrao za mater.

Objavljeno u 11:56 • Komentari (1) • Isprintaj • #

nedjelja, 11.11.2012.

na kraju dana 23:57

Prošlo je već devet dana od prošlog posta.
Ili tek.
Vrijeme prolazi.
Danas, prije godinu dana, je bio najgori dan u mom životu.
U stvari, ne bih baš taj nazvala najgorim već svaki slijedeći u deset dana koji su uslijedili.
Nisam sigurna na što žene referiraju kad ga nazivaju najljepšim, najboljim... Jer buđenje u krvi i boli ne mogu baš nazvati ljepotom.
Strah, neizvjesnost, iščekivanje, tjeskoba... jel zvuči zabavno ili lijepo?

Percepcija je neobična stvar.
Kao i indoktrinacija.
Da je to najljepše.
A u stvari je nedostojanstveno i ponižavajuće.
Rađanje, jednako kao i umiranje.

Vrijeme je neobična stvar.
Usporava u užasu, ubrzava u sreći. Nije to ajnštajn dobro objasnio.
A već dugo ga pokušavam usporiti. Wishing da dan traje 48 sati, ili 72 ili zauvijek. Ili da nas mogu zalediti, frozen and framed forever.

I mislim kako će to biti za 10 ili 20 godina, koliko će on imati, koliko ja, i kako prolazi sve i kako je to zapravo tužno. U međuvremenu se nadam da je to jedino zlo i ne dao bog većeg. Bilo je trenutaka u životu koje sam željela zaustaviti, ali nikad baš svaki dan.
Nevjerojatno ali sve je u redu i svi su sretni, a dugo dugo dugo i još malo dugo nije bilo sretno. Bilo je svakako.

Between us, i feel sth new, ali u istinitost istog uvjerit ću se ili razuvjeriti kroz koji tjedan.

Objavljeno u 23:35 • Komentari (0) • Isprintaj • #

petak, 02.11.2012.

Sretan dan mrtvih

Dođem nakon dugo vremena i taman pomislim kako ću s Uskrsom dočekati i drugi (a onda ugledam i Neverinov komentar :)), odlučih prigodno čestitati DAN MRTVIH.

Stoga,

JEBAO VAS DAN MRTVIH DA VAS JEBAO U DUPE!

A? Baš sam abomination.

Iz istog razloga kao što čestitam ono kaj se po društvenim normama čestitat mora, tako nažalost ne čestitam dan mrtvih. Osim nekolicini. Istomišljenika naravno.

Svi i sve umire, istrune, nestane, razboli se, pretvori u zemlju, prah, ništavilo ili blještavilo. 21 gram, toliko kažu da je teška duša.
Međutim pitam se da li svima. Vidim im u zombi očima da im je ista već istrunula a tijelo još nažalost baulja i trkelja gluposti.

Kaže moj ćaća prigodno jučer da ga spalimo i bacimo s planine u more da ga vjetar odnese.
Romantično.
Rekoh - ako tako želiš. ali dođi nas povremeno posjetiti svejedno.

Ma je. - kaže. ne viruje on u to. Kad krepamo krepali smo. I da šta ja mislim di ću ja.
U limb. - velim - na pročišćenje. ako ne i u raj :)

Kakav je to strogi bog koji je istjerao Prve iz Raja jer su se usudili spoznati i prkositi autoritetu (zamisli) a poslije im dao mogućnost ispovijedi. Malo kontradiktorno. I kakva fakin ispovijed?! Karma rulz.

Majka ne odbija apriori mogućnost poslijegrobnog života, samo joj nije jasno gdje su sve te duše. Đe to lunja. Zaključih da mora da je poanta u onin denzitetima, samo sam prevelik laik i presenilna da to objasnim kako treba.

Ljudima kronično nedostaje tolerancije. Riječ koju ne bi trebali ni poznavati jer bi trebali biti tolerantni po defaultu. Tolerancija. Pitam se zašto je to toliki problem. To je tako mali korak. Jedan. Mali. Za početak i kao temelj.

I believe, da će bezdušni u osamnejsti krug pakla. I believe i smiješni su mi u svojoj svakodnevnoj jurnjavi za materijalnim, ispunjavajući samo trenutačne i niske strasti, gubeći pritom komadić po komadić u vjeri i rođenjem danog nasljedstva duha. Vjerujem da treba razmišljati dugoročno jer ovo nije sve. Odnosno, vjerujem, nije prava riječ, ja to osjećam, a kad osjećam, spoznajem da je to istina. A ako se i varam, ako sam u skroz krivom filmu, nije li bolje dobrotom si olakšati ovaj potencijalno jedini život.

Objavljeno u 08:48 • Komentari (5) • Isprintaj • #

nedjelja, 08.04.2012.

sretan uskrs

JEBAO VAS USKRS DA VAS JEBAO U DUPE!!!

Eto, kad već to ne mogu reć ljudima koji mi čestitaju jer mi je žao biti nepristojna prema njima, reći ću bar ovako virtualno. Ja stvarno ne znam što se tu više ima slaviti. Nakon tridesetikusur godina pun mi je kurac svakogodišnjih slavljenja pizdarija. I ajmo žderat trošit i ljubakat se dvaput u obraze. Ne daj bože jednom. Još gore triput.

Jel vrijeme za želje?
Jebe mi se, meni je uvijek vrijeme za želje. Želim zaboraviti. Evo prije neki dan sam baš tako razmišljala kako bi bilo divno namjerno zaboraviti. Mislim, možeš se namjerno sjetiti ali ne možeš zaboraviti, wtf?!! To nije fer.
Pitam se kakva bih osoba bila da zaboravim sve. Svoj cijeli život. Sve ikad. Da krenem ispočetka clearminded. Tabula rasa. Umorna sam od svojih misli.
I od svojih noktiju, nokata, nokti, nepostojano a... i kose... i... kako ono ide... događa se da me umara biti čovjek
događa se da ulazim u krojačnice(?) i kina (?) uvenuo i nedokučiv kao poriluk od mjesečine (nije poriluk, ne mogu se sjetiti pa izmišljam - neruda walking around)
uglavnom, događa se da me umara biti čovjek
kako namjerno zaboraviti. anyone?

Objavljeno u 22:19 • Komentari (3) • Isprintaj • #

četvrtak, 08.03.2012.

čudim se

Nekad tako promišljam o svijetu, ter se osjećam ko izvanzemaljac.
Evo jučer gledam nešto na telki. Telku uglavnom gledam hipnotizirano. Razlikujem tek da li je sapunica, neka vrst informativne emisije (dakle opet sapunica), zvijezde plešu/pjevaju/kuhaju/čačkaju nos, večera za retarde ili naravno loto (the džekpot iz majn, evribodi bagr of). E da, super mi je i onaj top gear. Uglavnom, ovo kaj sam gledala jučer je bilo neš informativno (neka tobož rasprava o rzaličitostima ili štoli). I pokazuju snimke gay prideova u hrvata. I onda jedan čiča kaže "šta ć' mi to. To je bolest. To treba liječit'." I opet se ko tuka začudim svijetu.
Stvarno, to treba liječit?
Zbog takvih izjava bih legalizirala travu (a ne samo dekriminalizirala) i prisilila ih da se napuše i manje pričaju gluposti.
Ne družim se s tolikim primitivcima pa eto zaboravim da je to u stvari naša većina. Uvijek ostanem zabezeknuta. Čudo je kako se još uvijek uopće mogu čuditi tolikoj netrpeljivosti, agresivi, homofobičnosti, egotripaštvu.
Idiotnoj komunikaciji gdje ljudi ne pokazuju ni minumum poštovanja jedni prema drugima.
I don't get it.
Najgore je, što najčešće ostanem toliko zabezeknuta i nedovoljno elokventna da takve isprašim kako treba. Prave riječi mi dođu tek puuuuuuno kasnije. Isprašila bih ih u stvari najradije fizički jer takvi osim sile ništa i ne razumiju. Al šta ću kad sam nejako žensko.

Prije nekog vremena bila sam u muzeju Nikole Tesle u njegovom rodnom gradu. Prekrasno, šteta što ljudi ne posjećuju to predivno inspirativno mjesto i nauče nešto od tog genijalnog vizionara.

Objavljeno u 12:27 • Komentari (0) • Isprintaj • #