srijeda, 14.08.2013.
we're in motion to the ocean
I tako čitam danas o rasplođivanju kritosjemenjača. Don't ask.
Ter kako je cvijeće takvo razbacano bojama i mirisima kako bi privuklo kukce. Okej to sam znala. Nisam baš tako neuka. Ali nisam znala da se određeno cvijeće razbacuje određenim bojama i mirisima kako bi privuklo baš određene kukce. A neko cvijeće čak ide toliko daleko da glume ženke tih određenih kukaca, pa ga kukac dođe... jel... oprašiti.
Pa kaj se baš sve svodi na sex?
Pa onda vidim te napirlitane ženske po gradu ukrašene raznim bojama. Šire svoje manje/vise opojne miomirise, a sve kako bi ih neki mužjak došao oprašiti.
Da li je moguće spojiti sve končiće? Sve točkice i kružiće. Pomoću kojih droga? Jer očito je sve isto, samo što ne vidim sve. Vidim nekad ponešto pa zaboravim.
Prije neki dan gledala sam dokumentarac o Agathi Christie. Mislila sam - jaka, samosvjesna, talentirana žena, prekrasan um, nimalo lijepa, mirišljava i obojana izvana ali iznutra sasvim posebno biće. Zauvijek je patila za bliskošću s nekim muškarcem. Kao i Frida Kahlo. Kao i mnoge, mnoge divne, kreativne žene koje se ne vidi jer nisu blještave na površini.
Prije neki dan bila sam tužna. Samo, već sam stara pa se znam nositi s tugama. Sad mi je dovoljno da se sjetim we're in motion to the ocean i da nijedan ocean ne odbija svoju rijeku. Sjetila sam se toga trenutačno, kao utopljenik. Sjetila sam se da je to istina. I da će sve biti u redu. Tuge se ne mogu riješiti, emocija stvara vir. Vodi treba da se uravnoteži. Ne ide to na prekidač. Ali znam da je sve put i da je sve uvijek u redu.
Objavljeno u 19:34 • Komentari (4) • Isprintaj • #
