subota, 06.05.2017.
...
U nekim trenucima slabo podnosim prizemnost života. Ili bolje reći nekakvog okruženja u kojem živim. Mi živimo. Mi ljudi među ljudima. Iako mislim da je možda baš život takav, nebitan, mali... zatrovan stvarima kojima uopće ne bi trebalo pridavati važnost. Gubitak vremena, misli i osjećaja dok živimo tako nebitni.
Nekad imam osjećaj da se tako isprepliću situacije koje su nestale, odlaze negdje u paralelni svemir kao sićušne niti, srebrne rijeke koje teku, kako poetski, negdje drugdje, daleko od mene a opet blizu i osjećam da je još uvijek tu. Zamišljam stvarno kakav bi život bio da je još uvijek tu i zamišljanje postaje stvarnost, kao onaj stvaran san iz kojeg se prenem u ovu noćnu moru. A znam da nisam fer razmišljajući tako. Svejedno, probudim se i nema ga, ovdje ga nema, koje razočaranje. Zašto?
Ostanem tako zamišljena razmišljajući kako bih mogla sve ispočetka proći samo da je tu, zamišljam drugačiji scenarij i pitam se nakon svega kako ljudi i dalje, čak i nakon takvog iskustva, lako utonu u svoje besmislene, nebitne svakodnevne radnje.
Mizantrop sam. Jesam. I ne znam kako smo svi jedno, gadi mi se uopće ta metafizička ideja da sam isto što i onaj i onaj i onaj treći, oni koji mi izazivaju gađenje i baš nekakvu mržnju koje se ne mogu otarasiti.
Ali najviše od svega samo je neopisiva tuga. Duboka kao more, smirena i divlja, tajnovita, nepredvidiva, lijepa i tjelesna. Samo tuga.
Objavljeno u 17:04 • Komentari (0) • Isprintaj • #
