četvrtak, 08.03.2012.
čudim se
Nekad tako promišljam o svijetu, ter se osjećam ko izvanzemaljac.
Evo jučer gledam nešto na telki. Telku uglavnom gledam hipnotizirano. Razlikujem tek da li je sapunica, neka vrst informativne emisije (dakle opet sapunica), zvijezde plešu/pjevaju/kuhaju/čačkaju nos, večera za retarde ili naravno loto (the džekpot iz majn, evribodi bagr of). E da, super mi je i onaj top gear. Uglavnom, ovo kaj sam gledala jučer je bilo neš informativno (neka tobož rasprava o rzaličitostima ili štoli). I pokazuju snimke gay prideova u hrvata. I onda jedan čiča kaže "šta ć' mi to. To je bolest. To treba liječit'." I opet se ko tuka začudim svijetu.
Stvarno, to treba liječit?
Zbog takvih izjava bih legalizirala travu (a ne samo dekriminalizirala) i prisilila ih da se napuše i manje pričaju gluposti.
Ne družim se s tolikim primitivcima pa eto zaboravim da je to u stvari naša većina. Uvijek ostanem zabezeknuta. Čudo je kako se još uvijek uopće mogu čuditi tolikoj netrpeljivosti, agresivi, homofobičnosti, egotripaštvu.
Idiotnoj komunikaciji gdje ljudi ne pokazuju ni minumum poštovanja jedni prema drugima.
I don't get it.
Najgore je, što najčešće ostanem toliko zabezeknuta i nedovoljno elokventna da takve isprašim kako treba. Prave riječi mi dođu tek puuuuuuno kasnije. Isprašila bih ih u stvari najradije fizički jer takvi osim sile ništa i ne razumiju. Al šta ću kad sam nejako žensko.
Prije nekog vremena bila sam u muzeju Nikole Tesle u njegovom rodnom gradu. Prekrasno, šteta što ljudi ne posjećuju to predivno inspirativno mjesto i nauče nešto od tog genijalnog vizionara.
Objavljeno u 12:27 • Komentari (0) • Isprintaj • #
