So far away from old me.
Da barem znam kako podignuti zastor, sve znam i ništa ne znam.
Danas, po tko zna koji put kada mu je loše, razmišljala sam bih li radije bila negdje drugdje. Ljeto je, ljudi uživaju, kupaju, sunčaju, shodno tome institucije ne rade kao ni inače samo sada još manje, jer eto ljeto je, kao da ljeti ljudi nisu bolesni ili zimi oko praznika ili bilo kojih praznika.
Ne bih bila nigdje drugdje. Osjećam da tu negdje leži zec-smisao, da ovako treba biti.
Ne znam kako da uobličim u riječi ono što se ne da uobličiti a imam potrebu izreći jer riječ liječi i stvara i uništava istovremeno.
Osjećam da je to naša svrha. Je li to najbolje izrečeno. Osjećam da je u redu. I ne, nemam osjećaj da će umrijeti iako mi se te slike uvlače u glavu. Boli biti vezan uz ovaj svijet. Kad osjećam jedno a govore mi drugačije, pa se realnost miješa s intuicijom i stvara vrtlog zbunjenosti. Iako sam razriješila sama sa sobom da nisam spremna niti ću biti ali da je to realnost, svejedno se nadam. Zasad još uvijek više nadam nego znam.
Nisam plakala tjednima, kao sad dok pišem. Nisam pisala godinama, iako je to uvijek bilo esencijalni dio mene. Nepostojeće vrijeme ipak proteče neprimjetno.
Ali eto, danas sam ipak spoznala. Mama me pitala kako sam tako jaka. Dosad sam mislila jer se trudim fokusirati na drugog, a ne na sebe, i maksimalno izvući korisnost iz situacije. I to je sigurno dijelom istina, a onda sam shvatila i drugu istinu, meni je draža moja nevolja nego sva sreća ovoga svijeta. Tek sam sad shvatila što je ona htjela reći.
Post je objavljen 05.08.2016. u 15:55 sati.