Pogledala je kroz prozor. Kiša je upravo počela padati režući sitnim kapima gradska svjetla. Otvorila je prozor dnevne sobe uživajući u novonastaloj svježini. On je kuhao u kuhinji preko puta prostranog hodnika i miris hrane je dopirao do nje. Stajala je naslonjena na štok prozora držeći čašu vina i promatrala grad sa zadnjeg kata. "Pa, lijepo je..." pomislila je. Kiša, daleka magličasta ulična svjetla, automobilska svjetla spojena u jedan dugi neprekinuti svjetlosni trag, buka ritmična, hipnotizirajuća, daleka.
Uljuljkala se u misli. U niz neobičnih događaja koji su je doveli do ovog trenutka. Kao da ju je poznavao, toliko su se podudarali u razmišljanima, stavovima, humoru. Imala je dojam kao da ga je već vidjela, ali rekao je da se nikad ranije nisu sreli. U prošlom životu možda? Nevjerojatnu sličnost primijetili su čak i u obrascima odrastanja. Njezin tata poginuo je kad je imala 11, njegovi su se rastali kada je imao 11. Oboje su bili relativno osamljeni jedinci čije su se veze s prijateljima dodatno razvodnile seljenjem u drugi grad. Život joj je na neobičan način ponovno pokazao da su slučajnosti moguće, tko traži taj i nađe, tko čeka dočeka, tko rano rani...
- Uskoro je gotovo. - viknuo je iz druge prostorije. Znala je to, miris se širio cijelim stanom. Je li pospremao prije negoli je došla? Vrlo čist i minimalistički uređen stan, gotovo bez osobnog pečata. Izgleda li tako stan prosječnog muškarca koji već dugo živi sam, nije znala. Osvrnula se oko sebe, tok misli ju je nagnao na promatranje. Samo par osnovnih komada namještaja, mali čupavi tepih, tv, manja komoda na podu ispred kreveta na tepihu. Par ladica i vrata na komodi. Poželjela je saznati nešto osobnije o njemu, nešto što joj možda nije rekao. Čašu je odložila na komodu i sjela na dio tepiha kraj komode. Reći će da je tražila daljinski. Osvrnula se prema vratima jer ipak nije željela pokvariti dojam nek izlikama, on će shvatiti da je njuškala, nije glup. Međutim on je upravo ulazio u prostoriju brišući kuhinjski nož o pregaču.
- Evo ga, gotovo je, nadam se da će ti se svidjeti.
Sjeo je pored nje.
- Uživaš? - pitao je sa smiješkom i promatrajući ju zanimanjem
- Da, divna je večer. Vino je odlično. - pogledala ga je i nelagodno se trznula. Smiješak joj je srećom ostao zaleđen na licu,
Nešto u njegovom držanju ju je naglo uznemirilo. Primila je čašu u ruku i krenula ustajati - Hoću li krenuti prema stolu?
- Kad te ubijem. - odgovorio je istim tonom kojim bi rekao bilo što uobičajeno. Kao - Da. Može.
Pogledala ga je što je smirenije mogla, i dalje sa smiješkom, odjednom instinktivno osjećajući da pred predatorom ne smije pokazati strah ni paniku. Ali jezivost situacije preuzimala ju je, srce joj je počelo lupati i iako se trudila nasmijati glasno kao na šalu znala je da bi ju zvuk vlastitog glasa izdao. Okrenula je glavu od njega da ne vidi paniku i krenula prema vratima istovremeno izgovorivši - No, dobro onda... - kulerski i kao da je shvatila zafrkanciju
......
I onda... onda sam se probudila, jednako uznemirena kao i ona. U polusnu scenarij je išao s isprikom da mora na wc, pa pobježe kroz prozor, ali gdje... u wc pa zove policiju, grabi torbu iz hodnika i bježi bosa... ali on je bio prelukav, pogled u očima prelud i u stvari sam znala da nije tako završilo. Zato sam se i probudila. Nije ni priča bila elaborirana, nikakav Glorijin ljubić, samo on, taj stan i ludilo... dovoljno za blogopriču
Post je objavljen 19.11.2019. u 14:10 sati.