Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Prije nešto više od dvije godine prijatelj K. je rekao: „Piši blog“! Poslušao sam ga i prihvatio se te „privremene aktivnosti“ koja još uvijek traje. Dobro, možda više ne često kao ranije, ali traje.

Točno prije dvije godine napisah prvi post dugačke priče o Ludludu i doktoru Nadležnom odlučan da budem iskren i da prestanem s lažima koje me okružuju i koje stoga i sam proizvodim. Nitko među ljudima nije pobijedio u toj borbi, osim možda nekih svetaca, pa tako nisam ni ja. Ali neke bitke su ipak izvojevane, a ovaj blog raste, živi i diše već dvije godine - preko svih mojih očekivanja.

Eh, doktor Nadležni... Bio je to nikakav korak za čovječanstvo, ali skok preko ponora za mene. A i on je mogao lupiti recku na popisu dobro obavljenih poslova.

I ništa: sad polako plovimo prema petstotom postu. Vode su mirnije, ali bogatije i uzbudljivije na drugi način. Ironično je jedino to što pišem možda i više nego ikad, ali ponajmanje na blogu. Može izgledati unfair prema ovom meni važnom mjestu, ali već sam jednom davno bio napisao u nekom postu: blog ne plaća račune, a ja živim od toga što napišem.

Tako da je sve na svom mjestu, baš kao što ni prije dvije godine ništa nije bilo tamo gdje treba biti. Da, doktor Nadležni je bio heroj-general te bitke, ali blog je učinio puno i zato mu sretna dvogodišnjica i puno mu hvala!

A hvala i vama, blogerima i drugim čitateljima! Ako se i ne viđamo prečesto u posljednje vrijeme, ipak ste mi podjednako dragi i podjednako ste šašavi komentatori. A „ko to more platit“?