Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Kiša i sunce.
Blješte krovovi grada.
Tvornica dimi.

Zvoni mobitel. Zove Bego s busne stannice.
Bego: Evo me u Zagrebu. File je došao po mene autom. Ti si ono Ludludova ulica, je'l tako?
Ludlud: Je.
Bego (pristojno): Oćeš radije da se nađemo u gradu?
Ludlud: Ne mogu se micat, kuham lonac graha s ričetom.
Bego: Evo nas za petnaest minuta!

Za petnaest minuta zvoni mobitel.
Bego: Evo nas u Ludludovoj. Koji si ti ono broj?
Ludlud: Gledam vas kroz prozor. Reci Fili da parkira pod taj jorgovan!

Ludlud otvara vrata.
Ludlud: Dobro došli! Naprijed, naprijed, uđite!
Bego (pravac balkon): A gdje je debeli vrabac?

Grah se kuha, pije se kava.
File: Razmišljao sam da tužim Bila Gatesa...
Ludlud: Dobar targeting. Ali zašto?
File: Pa za povredu autorskih prava. Koristi se mojim imenom. U svakom proizvodu, kad otvoriš menu, uvijek piše „File“...

Navečer u Praćki. Sve puno jer je živa svirka. Bego i Ludlud prazne pivsko skladište postojanim, laganim tempom dok čekaju Filu. U međuvremenu se pridružuju mlađe snage, tajnoviti Z. i ludi I.
Bego: Joj, krasne li su one cure. Najradije bi ih uslikao, da pokažem sliku umišljenim Splićankama.
Ludlud: Pa, slikaj ih, šta...
Bego: Ne želim biti neugodan.
Ludlud: (??????!!!!) (Kojoj je curi neugodno slikat se?)

Ludlud (pita tajnovitog Z.-a): Poznaš one cure? Ti si tu stalno...
Tajnoviti Z.(mulja nešto tajnovito): Ne. Samo iz viđenja.

Malo kasnije Ludlud se vraća iz zahoda. Zastane kraj djevojaka, kratko s njima munđa. Ove se smijulje i kikoću, Ludlud se vraća za stol.
Ludlud: Bego, možeš ih sad slikat.
Begu ozari vučji cer do uha. Digne se i ode. Škljoc, škljoc, blic, blic! Sad on nešto munđa s djevojkama, ove kikoću, i vraća se za stol.
Bego: I ti, Ludlud, kažeš da nisi mogao ni do šaltera...
Ludlud: E, što ti je oporavak... Doktor Nadležni čuda radi.

Ludlud: A vidiš, ludi I. ne da nije mogao do šaltera, njega skembalo pa odvelo ravno u ludaru... Kad smo ga Z. i ja posjetili, to me kasnije spasilo kod doktora Nadležnog.
Bego: Kako?
Ludlud: Dao mi je mantru.
Bego: ?
Ludlud: „Surađuj, samo surađuj“. Ludi I., sjećaš se toga?
Ludi I.: Pojma nemam.
Ludlud: Eto ti šta ti je zen!

Puno kasnije na drugom mjestu, nakon uspješnih lekcija mlađima kako se to radi s curama....
Bego: A znate vi kako glasi prva rečenica Baghavad Gite? Glasi...
Ludlud: Aj' ča...

Ujutro, doma u kuhinji, pri drugoj porciji graha i ostacima jučerašnjeg piva.
Žena (tek se probudila): Još ste budni?!
Ludlud: Šta, već je rano?
Bego: Bit će da je to zbog ovih vrabaca. Ne možeš zaspat...

*sorry, Bego, na kršenju kopirajta, nisam odolio... (Dok ne staviš prave begizme poslužit će i moji, lijenčino) ;)))))

Jato vrabaca,
dva kosa i crvendać.
Jutarnji koncert.

Svraka se gega
po krovu šupe. Kljunom
kotrlja orah.

- Zlatozubi, jesi li za partiju šaha?
- Nisam stari, nemam ja vremena za gluposti! Mora netko misliti i na egzistenciju.
- I Zlatousti već danima razmišlja o postojanju pa neće igrati...
- Taj glupan! Samo razmišlja! Ja moram osigurati egzistenciju!
- Kako se egzistencija može osigurati?
- Tako da se zaradi dovoljno novaca da više ne moraš razmišljati!
- Kad je to? Možeš li onda igrati šah?
- Ne mogu. Nikad nije dovoljno novca! Znaš li ti koliki su troškovi?
- Pa kad je onda egzistencija sigurna?
- Nikad, naravno!
- Zašto onda govoriš kako ćeš je osigurati?
- Što mi drugo preostaje?
- Uh... Uvijek ti preostaje partija šaha s tvojim starim...

Kolona mrava
ispod balkonskih vrata.
A vrabac spava...

Dva tulipana,
ljubičasti jorgovan,
pod starim borom.

- Tata! Što to radiš!?
- Pa vidiš, sine. Igram šah sa Zlatouhim.
- Vidim. Zato sam i zabrinut. Ti si, nadam se, svjestan da je Zlatouhi još uvijek magarac?
- Zlatousti, sine... u očajno vrijeme – očajne mjere.

Raspjevani kos.
Proljetno kupanje u
lokvi na cesti.

- Zlatousti, jesi li za partiju šaha?
- Nisam, oče. I dalje me muči što je postojanje.
- Svakako je više nego sve, i više nego ništa. Ipak nisi zadovoljan odgovorom da je dvostruko ništa i dvostruko sve.
- Nisam. Jer tako mogu množiti do stostruko ništa i stostruko sve, i zbrajati dalje u nedogled.
- Nepravilno zbrajaš. Odbaci umnoške i zbroj će pokazati postojanje.
- Zbrajat ću do sudnjeg dana! Oče, što je postojanje ako nije dvostruko ništa i dvostruko sve!?
- Trostruko trostruko.

Nakon pretpremijere u Metrou, gdje ga je Babl predstavio u svojoj rubrici o blogovima, Zlatousti je ovog tjedna doživio i svoju tiskanu premijeru u magazinu Svjetlost. Počevši od ovog mjeseca, trebao bi se pojavljivati redovito u svom stupcu iz broja u broj. Namjerno kažem stupcu, jer je kolumna već otrcana riječ, pogotovo otkako pevaljke i šnajderi imaju svoje „kolumne“ na televiziji, a urednici emisije ih i tako i najavljuju, iako nikome, osim njima, nije jasno zašto bi se čitanje školske zadaćnice ili prenemaganje pred kamerom nazivalo „stupac teksta“. To nije kolumna već i stoga što ne komentiram aktualne događaje, naprosto prostor za nizanje Zlatoustog i ekipe.

Naravno, to govorim samo zato što sam ljubomoran jer nemam svoj "stupac teksta" na televiziji.

Zapravo, ja ga nemam ni u spomenutim novinama, posvojnost još uvijek nije svojstvena Zlatoustom. Naprosto, Zlatousti se odlijepio i započeo svoj život, napustio je sigurnost svog bložjeg doma. O, bit će s njim i drugih iznenađenja! Ali o tome još „nemam vlast“ govoriti.

Ne morate ovo shvatiti kao bilo kakvu važnu obavijest o novostima. Ajmo reć' - malo ga hvalim. Tiskani Zlatousti nov je samo za one koji nisu čitali blog. Vi ste ga već odavno upoznali.

Sretan ti život, Zlatousti! (Ovdje tatici kane suza radosnica... čekaj malo, nisam mu ja tata, Zlatobradi je. Gaaah! Komplicirana obitelj...)

- Oče, kako si danas?
- Dobro, Zlatousti! Jesi li za partiju šaha?
- Nisam. Još razmišljam o postojanju.
- Nisi zadovoljan jučerašnjim odgovorom da je postojanje dvostruko sve?
- Nisam. Poigrao si se riječima.
- Jesam li? Onda je odgovor: dvostruko ništa.
- Oče, opet igraš šah i kad ga ne igraš! Iznudio si pitanje!
- ...
- U redu: Zašto dvostruko? Nije li ništa ništa?
- Eto! I ti si sad rekao!

Visoko lete
laste, a nisko vrapci.
Grije ih sunce.

Prijatelj slikar K. i njegova žena D. nagovorili su me jučer da odem u kazalište, nakon što deset godina manje-više uspješno izbjegavam taj smrad i kugu kulturne društvene zbiljnosti od koje mi se povraća kao od lošeg piva. Nisam mogao odoljeti jer je predstava postavljena prema tekstovima i u počast jednog od mojih junaka, Vlade Kristla, umjetnika otpora. Režirao ju je Rene Medvešek, pretpostavljam tankoćutan čovjek odgovarajuće krvne grupe, tako da nisam strepio od bilo kakvih loših posljedica po vlastitu mentalnu higijenu i zdravlje.

Na putu do kazališta prijatelj slikar K. sretne svog kompića glumca V. Glumac V. mu objasni kako ide na istu predstavu u sklopu nekakvog glumačkog projekta gledanja tuđih predstava. Vau, jebate, koja ingeniozna dosjetka, smijuljili smo se glumcu V.-u iza leđa, a ja sam malo gunđao jer bi mi išlo na živce da glumci-mamlazi iz publike prekidaju jedinu predstavu koju sam nakon sto godina poželio ići gledati zbog samog „mesa“ teksta na kojem je napravljena, da to, dakle, prekidaju nekakvim slaboumnim dosjetkama i „artističkim intervencijama“ jer su smislili još jedan svoj nebulozni kazališni projekt. Sva sreća, ostali su mirni i tihi i pustili kolege s one strane (te čuvene, Kristlovske) rampe da rade svoj posao. Tako sam na kraju i zaključio da glumac V. tracka, kako već oni znaju trackat.

Je, vraga! Slušam drugi dan na radiju: ne samo da je bila predstava „Najbolja juha! Najbolja juha!“ koju sam na svoje oči gledao, nego je istovremeno održan i nevidljivi projekt Publike za posebne namjene. Okej, ako je to seminarska aktivnost glumačke družine za neke svoje potrebe. Ali, pazi ovo, na radiju „projekt“ dobiva prostor kao javno održana stvar. Tko je tu lud? Pa vi, naravno, jadnici koji ne kužite suvremenu umjetnost (ono sagijevo: otvoriš vrata frižidera, sjedneš ispred, i to je instalacija, a tko ne kuži taj je seljak). Ako nekakav idiot smisli da je sjedenje u publici „projekt“ onda je to „čin“, pače umjetnički, ako je ikako moguće, molim lijepo, doniran iz džepa poreznih obveznika.

Time je zapečačena stvar. Jadni moj Vlado Kristl! Tvoj otpor je u svega par dana slomljen, nakon što si izdržao desetljeća i desetljeća, dosljedno, čitav život. Tvoj duh je mehaniziran, a tvoj individualizam ukaljan kolektivističkom „svinjarijom“ iz koje si tako žarko i tako dugo htio zbrisati. Ne zamjeram ništa Medvešeku. Već radi motiva i teksta napravio je zabavnu i pametnu predstavu. Ne želim cjepidlačiti oko manjkavosti oko kojih cjepidlače oni kojima je to posao. Govorim kao gledatelj. S guštom sam pogledao i Kristlove crteže u foajeu kraj kojih je publika prošla kao krdo. Slamanje otpora uslijedilo je pohvalnim kritikama koje su već krenule i koje tek slijede, smijehom publike koji garantira da će predstava postati hit, jer se najjače smiju na najpredvidljivijim mjestima. Sistem kojeg se Kristl tako ljudski užasavao progutat će ga. Slamanje je počelo još lani njegovom retrospektivnom izložbom i govorancijama kunsthistoričarskih štrebera i mediokriteta koji su napokon stavili smrdljivu šapu na njega kako bi ga napokon kategorizirali u neki od svojih foldera. Sreća je bila što tada još nisam bio sposoban pohoditi javne priredbe, vjerojatno bih pljunuo nekog od autora izložbe.

Slamanje otpora slobodno možemo proglasiti dovršenim jučerašnjom reprizom predstave koja je ujedno bila premijera Publike za posebne namjene, udarne grupe koja je sotonskom preciznošću odabrala na čijoj će grbači početi još jedan svoj zagađivački pohod protiv zdrave pameti.

- Drhtite! - poručuju bezglasno sjedeći u publici, - Umjetnik otpora, kažete? Ali on je mrtav! Dokazat ćemo vam da nitko nije imun, kad je jednom postao truplo, na nas, bacile, bakterije, gljivice i strvinare svega što je umjetnost, svega što je kulturno, svega što je lijepo i pametno, svega što je individualno i svega što je izvan SISTEMA. Našeg sistema. Mi imamo projekte. Slaboumne i besmislene, ali naš sistem je slabouman i besmislen! Gdje je pojedincu nešto, mi instaliramo ništa, gdje je smisao, mi uvalimo nihilizam, gdje je riječ, mi prekrijemo tišinom, gdje treba muk, mi urlamo kao zvijeri. Mi smo pametni, a vi ste glupi. Nama su ruke slobodne, vama je začepiti usta. We are the Borg. Resistance is futile. Mi kažemo da je blesavo pametno, a vama je biti kuš. Mi lažemo jer možemo. Jao vama, maštoviti individualci! Nemate Projekt? Mi smo Projekt, i množimo se eksponencionalno, širimo se kroz sistem, a gdje ga nema, tamo širimo sam sistem. Nema umjetnosti. Nema otpora. Samo Projekt.

Debelom vrapcu
u kljunu slamka. Hitro
prelijeće krov.

- Oče, što je postojanje?
- Dvostruko sve, Zlatousti.
- Zašto dvostruko? Nije li sve sve?
- Eto! I ti si sad rekao!

Tri lastavice
na telefonskoj žici
uscvrkutale!

Debeli vrabac
na brezi u susjedstvu.
Zelena nježnost.

Drvo badema
ispred bedema grada.
Vrapcu nevidljiv.