Čovjek s vilicom u svijetu juhe

O, uživao sam u prospavanoj noći, iako se ničeg ne sjećam. Sad mogu bolje razumjeti balavandere koje često možete čuti dok sline između sebe: „E, kak' je bilo dobro, e, tako smo se napili, e, doooobro je bilo, e, ničeg se ne sjećam...“ Tako i ja; ničeg se ne sjećam, ali, brate, bilo je dobro!

A sad nas evo po starom. Čitam nešto i pišem o tome (što će mi, za razliku od bloganja, ipak i platiti), i pogledam koja je ura i - spokojan sam kao beba. Nu, tu se ne da ništa promijeniti, tako je odvajkada, pa će tako vazda i biti.

Bacim pogled i kroz prozor. Magla i oblaci. Poput kukaca smo ispod vlažnog tepiha, a gore iznad: suha, ledena tišina. Hladna, crna vatra ne može nam već ništa.

A kada bih se prisjetio svih svojih snova, odjednom u istom trenu, izgorio bih iznutra prema van kao iskra, u sekundi.