Čovjek s vilicom u svijetu juhe

Ovaj blog sam započeo jer sam osjetio potrebu ispričati svoju priču.
Jednu od svojih priča.
Pritom sam imao na umu izbaciti iz sebe to što me kolje već skoro pola godine, (moj "nadležni" doktor tvrdi da je to i malo dulje). Htjedoh pomoći samom sebi (Uvijek moraš pomoći samom sebi, to je jedino pošteno. Što manje druge gnjaviš, to čišći računi). Ali to sam mogao i tako da uzmem staru bilježnicu. Ali, nek ide u svijet, pomislih, priče o tuđim nevoljama mogu nekom biti i poučne, nikad ne znaš.
Zadao sam sebi, kad sam počeo, da ću se držati isključivo priče. Nisam htio pisati o pisanju, o blogu, i kako to već bude. Ali ispalo je da je priča za mene poprilično vruća kaša, pa sam oko nje kružio, kružio, kako i treba ako si pošten mačak vrijedan svog ofucanog krzna koje nosiš kroz sedam ili devet ili koliko već života. I nisam razočaran, dobro je kružiti.
Ali šta. Eto me sad kako pišem o napisanom i objašnjavam (samom sebi) što je pisac htio reći.
Jok. Nešto se dogodilo, a ispada da je i to dio priče. Mačak je liznuo i ipak se opekao. Ništa strašno. Tek, zadnji post izazvao je reakciju koja me natjerala da se zamislim. Taman sam ga bio napisao kad me spopali isti simptomi koji su me tresli tamo pred vratima psihijatrijskog hitnog prijema. Neću ih opisivati, ne ponovili se. Dva se dana oporavljam, uspješno.
Zadao sam si što sam si zadao, opekao se, obliznuo, i shvatio. Blog je ljepljiva stvar. Pišući ga kad tad moraš i o njemu pisati. Čitajući ga, brzo se prilijepiš za neke pročitane pa ih moraš i komentirati. Otvorivši svoj blog našao si se u posebnom svijetu koji ima svoje granice i stanovnike.
Oprostite mi na ovom otkrivanju tople vode.
Jer to nije sve; dok sam pričao priču, blog je postao i dio te priče, ljepljivac se ubacio drito u radnju! A to je već, molim, sasvim osobno!
Sad sam se našao pred dvojbom. Naime, nakon dva ili tri mjeseca pitao sam šrinka hoćemo li raditi kakvu psihoterapiju, a ne da me samo kljuka seroquelom. Ne, ne, nikako, nije vrijeme za to, rekao je mudro. I sad vidim da je imao pravo. Još nije vrijeme za ispumpavanje septičke.
Ali ovaj me ljepljivac odmah pošteno uhvatio pa me eto ovdje gdje pišem o njemu, okrenuvši još jedan krug oko vrele kaše.
Kao i većina dvojbi i ova će se raspetljati sama od sebe.
Jedan okret zemlje i sutra će se već znati što se nije znalo danas. I zaboraviti ono što se znalo.
Ponekad se pitam, ne okreće li se i naš svijet oko neke svoje vruće kaše...