svakom loncu poklopac

ponedjeljak, 28.11.2005.

Opet beba!

Daklenzi, potaknuta trudnoćom (još) jedne divljakuše razmišljam......skoro svi naši prijatelji idu na bebu i ja sam presretna zbog njih, i molim se za njih, i zbilja mislim da nema ništa ljepše. Čak se znam toliko uživit da imam osjećaj da mogu osjetiti njihovu sreću, ali.....pitam se zašto ja to za sebe još ne osjećam i ne znam jesam li normalna?? Jel to zbog toga što nisam sazrela? Jel to zbog toga što se podsvjesno borim za stalno zaposlenje koje bi nam (vrlo vjerovatno) riješilo krov nad glavom? Ili mi je do divljanja? Jednostavno nemam pojma šta mi je! Možda sam u onom periodu koji volimo nazivati prijelaznim?? Ali zašto opet i ja moram biti tolika tuka da, čak pored činjenice da postoji mogućnost da nam sljedeći mjesec sve krene nizbrdo (a nadamo se da neće), ja i dalje osjećam da u svom srcu nisam načisto sa tim što sa sigurnošću želim! Možda zbog svih tih strahova i brige oko nalaza? Ma stvarno sam munjena. A ne mogu se pravit i govorit da su drugi, koji ne podržavaju moju teoriju - u pravu. Jer postoje tri mogućnosti (ako preživimo, naravno):

1) Nakon godinu dana dobit produžetak ugovora i time automatski dobit mogućnost dizanja kredita;
2) Izgubit posao nakon tih godinu dana;
3) Zajebat sve i ostat u drugom stanju i izvuć bolovanje, vjerovatno bez mogućnosti stalnog zaposlenja nakon bolovanja.

Pa hajte imaginarni drugovi, krenite sa glasanjem, pogotovo vi sa iskustvom!

- 14:32 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.11.2005.

Strah

Opet mi se vraća onaj dobro poznati strah. Imam osjećaj da mi kola venama više nego krv. Toliko je postao dio mene da sam zaboravila bez njega živit.
Ponekad bi barem na sekundu htjela osjetiti onaj stari osjećaj bezbrižnosti, kada ti nitko na ovom svijetu ne može ništa, jer si mlad i nadobudan, i jer bez obzira na sve "probleme" uvijek imaš snage za ustajanjem i ponovnom borbom i nitko ti nije ravan. Ah da sam samo znala da to zapravo i nisu pravi problemi. Ne, ne bi ništa promijenila. Ovo mi se i dogodilo jer sam znala cijenit ono što imam. No dobro...

Noćas je predragi počeo kašljati toliko da me probudio. Živčano sam upalila svjetlo i pitala ga treba li mu šta i misli li prestat. Rekao je da mu ne treba ništa i da ne zna šta mu je. Rekla sam mu da uzme kašiku meda i da popije malo vode. Otišao je u wc i nakon dobrih 10 minuta se vratio. Pitam ga ja jel povratio? Kaže da je i da mu je sad puno lakše. Šta mu je bilo?? Ubio ga alkohol! Jeba ti ja mater šta piješ kad ti škodi! Cijeli dan se ulivaš a onda mi noću ne daš spavat! Zato si jutros bio skrušen kao bubica a ne shvaćaš da sam živčana jer se približava onaj dan. Dan pregleda. Dobri stari pregled koji mi ulijeva strah u kosti više od iti jednog alkohola. Pregled koji mi diže živce više od bilo koje zajednice na svijetu. I kako da ti objasnim da sljedećih 20 dana neću biti uračunljiva. Pitam se hoću li te na to trebat podsjećat pri svakom svom živčanom ispadu. Jer si se u "krivom" momentu nasmijao? Jer si u "krivom" momentu htio biti pažljiv prema meni. Ne, ne postoje krivi momenti, samo kriva razmišljanja protiv kojih ne mogu ništa. Znam da ćeš me razumit kao i uvijek, ali može li to barem jedanput netko proći umjesto mene. Da me to mimoiđe barem ovaj mjesec a pri svakom sljedećem pregledu obećavam da ću biti hrabrija?! Lažem. Pa normalno da lažem! Pri svakom sljedećem pregledu bit ću sve usranija u gaće i opet ćemo prolazit sve ispočetka. Mi i nitko drugi. Usput ćemo glumit da smo kuleri i prema svima ćemo biti puno ljubazniji nego inače. Jer će to biti jedini način da sakrijemo onaj osjećaj straha i boli koji će nas rasturit ispod one poznate nam ljušture, a od kojeg ćemo se raspadat. Je, život ide dalje. Život uvijek ide dalje, ali kako ga do tada živit?!?
Eto, samo vas želim podsjetiti da cijenite ono što imate a ne da patite za onim što nemate jer tamo negdje ipak postoje malo veći problemi od nekih svakodnevnih "pizdarija" pa pokušajte biti sretni ako nemate probleme slične vrste.

Uvijek vas voli uvijek vaša nikad svoja
Mara Pogibejčić

- 14:27 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.11.2005.

Taština

Pa jebote, Ona niti je glupa niti je luda. Ona je tašta! Mislim da je to jadno i da je to jedna od gorih čovjekovih karakteristika. Naizgled sve po bon tonu, a ispod toga se krije ipak jedna sebičnost i proračunatost. Jebena proračunatost preko koje me se pokušava diskvalificirati! E neće.

- 09:14 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.11.2005.

Hodočašće

I tako krenuli mi u subotu ujutro u Blato na Korčuli na hodočašće na grob Svete Marije Petković Propetog Isusa, ma što uopće nije poanta.....poanta je koja sam ja kraljica (!) Čim smo izašli iz autobusa pita mene fratar (moja legenda), onako diskretno, da bi li ja svjedočila ispred nas-kol'ko nas je bilo, recimo 50-ak. Kažem ja njemu ma pustite mene s mirom, nisam vam ja od velike priče.....na što je čovjek-naravno-zavario od smija (vrsni poznavatelji vrle vam Ane znat će zašto je to tako) i produžio. Uglavnom, dan nam je proletio, bilo je super, kaže meni muž da se nije toliko molio otkad se rodio :)) e sad sam ja zavarila.....

U glavnom, u povratku uvali meni moj fratar patku. Toliko se molilo Zdravo Marija da sam ja naprosto zakunjala, ono, baš mi je bilo lijepo kad se odjedanput na mikrofon začulo: "A sada bi htio da svi skupa izmolimo 3 Zdravo Marije za jednu mladu obitelj koja je ovdje s nama u autobusu, a potom bi mladu damu zamolio da dođe ovdje do mene i na mikrofon vam ispriča svoje iskustvo koje je ona doživjela." A ja brajo protrnula! Em što sam tek oči otvorila, em što ne znam što da kažem gomili "isfrustriranih i histeričnih" žena...no dobroooo, računam e sad će vam biti tražili ste - dobili ste!

I tako uzmem ja mikrofon i nakon što sam se predstavila tražila sam riječ kojom bi opisala jednu situaciju.......pa se sve mislim, pa sam zastala......pa ono mmm.......a onda odlučno kažem: Vidite, to je jednostavno vaš križ i jebi ga! Morate ga nosit!

I nakon završenog govora krenem ja na svoje mjesto kad gle čuda, muž mi se trese od smijeha, kaže da sam totalno munjena. Pitam ja njega kakva sam bila?? Kako je ekipa ragirala?? Kaže on: I mukom umukoše seljaci, svi su se podvili ispod sica...haha.... U znak odobrenja me poljubi i stisne mi ruku.

Vratimo se mi tako na odrediše kad se okrene meni moj fratar i govori da ima jedan poklon za mene koji je dobio u samostanu, i pruži mi prekrasnu bocu sa ugrađenim samostanom u sebi. Naravno da je rakija bila u pitanju. Rekoh, ne sekirajte se, bit će u opticaju!

I dođemo mi kući i ispričam mami što se dogodilo a ona utuži! Kako sam smjela reći jebiga, da to nije lijepo i uglavnom totalno je utužila. A mene ko da je netko zalio hladnom vodom! Pa smo utužile oba dvije. I izađemo muž i ja vanka i govorim ja njemu pa zar sam ja zbilja toliko loša, pa zar sam stvarno toliko nepristojna? Vidi on da sam gadno utužila pa kaže prave riječi u pravi trenutak: "Oni su svi očekivali da ćeš ti pričati o velikoj ljubavi, o vjeri, o Isusu kojeg ljubiš a da si to rekla ja bi počeo srati jer to nisi ti. Ti si jednostavno rekla ono što ti je na srcu. I da opet ideš sve iz početka sve bi ponovila." "Pa bi! Valjda su shvatili što je pisac htio reći."
I zovem ja sutra fratra i govorim mu kako mi je žao što sam to rekla ali da se nadam da zna što sam htjela reći. A on će meni na to: "Ma šta se sekiraš?!? Zar ti misliš da sam ja tu riječ prvi puta čuo sad od tebe? Pa ta riječ je došla upravo tamo gdje joj je i mjesto. Upravo je ta riječ opisala težinu te situacije!"

Ma vi ste moja legenda, hvala vam! I hvala mome suprugu na povjerenju koje mi stalno ukazuje. Volim te mužu.

A mama? Mama je mislila da sam to rekla u samostanu pa se zblanila, a kad sam rekla da je ipak u pitanju bio autobus - smirila se. Još jedan happy end!

- 11:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 11.11.2005.

BEBAAAAaaaaa........

Da li vam se ikada dogodilo da vam je usred instaliranja važnog programa i obuke gdje vam je 5 ljudi za vratom zazvonio mobitel i da ste primili najljepšu vijest na svijetu a da ste pred kolegama morali glumiti skuliranost i samo reći - nazvat ću te poslije. E pa to se meni dogodilo jutros! Moje najdraže biće je trudno pa sam toliko uzbuđena da se tresem, sva sam se naježila i nakon takvog poziva ku*ca više nisam razumjela! Moje najdraže će postati ma-ma!!!! Pa ćemo je gnjaviti (beba-ženski rod), i ljubiti-posebno debele zglobove, i naše oči, i nosić i hebat ćemo joj sve po spisku što nam ne da da popijemo "onu" našu staru kavu i bit ćemo presretni, a kuma će se gurajući kolica šepuriti ponosno uzdignute glave, baš kao paun!

Ma sva sam sretna da ne mogu doći k sebi! I suze radosnice su mi poletile ali sam se morala kontrolirati da ne izgubim autoritet.

Ma morala sam ovo podijeliti s vama, jednostavno ću iskočit iz svoje kože!!! A bit će da su se dobro oznojili praveći je kad im je tako malo trebalo :))))))

Beba, beba, beba, beba!!!!!! Hoćemo bebuuuuu!!!!!

- 13:27 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Ne volim....

Vozače koji ne shvaćaju da žmigavac služi za "skrenit ću" a ne "skrećem", one koje ulaze u škare, prespore vozače, vozače koji ne staju na vrijeme na pješačkom, nepristojne vozače, vozače bez razumijevanja prema drugim vozačima/pješacima, neodgojene telce velike glave za novim merđom coupeom koji ne podnose da je itko ispred njih.... Ne volim, jednostavno ne volim sve to....

I ne volim kada mi telefon zvoni ujutro u 5h pa netko traži Nadu.... ne volim to i gotovo, barem ne ujutro u 5h!

- 08:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.11.2005.

Kampiranje

Subota jutro - branje maslina. Ručak. Odlazak u planine.

Stigli smo u sumrak i dočekalo nas je naših dvoje planinara sa termički obrađenom kokom - nabijenom na šprajak! Brzo smo razapeli šator dok nas nisu uhvatili mrak i rosa. Kamin je bio naložen sa ja mislim cca jednim kubikom drva u toku cijele večeri. Postavili smo karimate i kao sardine se poredali oko vatre a onda su krenule planinarske priče. Tko je koju kada okrenuo i koja ga je kako primila..... Meni najslađe priče :)) iako sam ja sam bila ta koja je posustala u toku cijele večeri jer sam ispod vedrog neba zaspala već oko 21h. A i koki se poprilično kunjalo večer prije pa je možda to prenijela na mene.... U svakom slučaju đonjala sam ujutro do 7h (!) a onda smo ponovo naložili drva i stavili kuhat braveću (janjeću) juhu u koju smo ubacili sve što nam je palo pod ruku. Naravno da je bila savršena! Moram priznat da je doma nikad ne bi skuhala (jer je premasna) al što sam se u ovoj udavila. Uru vremena sam ja lagano brstila...........kaže ekipa da su me definitivno trebali slikat, da to nikad nisu doživili. Mala je zagrabila teću i udri! A bila je toliko masna da mi se oko usta stvorio skorup.......fuj!

U svakom slučaju, dugo sam iščekivala ovakav vikend. Pod šatorom i vedrim nebom........ Idemo i ovaj vikend ali će nas biti više i spavat ćemo u planinarskoj kući (što znači da ćemo biti blago civilizirani). Ma ustvari sve to mi fali u zadnje vrijeme. Ali obzirom da nam se 7 (čitaj: sedam) najbliskijih parova oženilo u zadnjih godinu dana (a dva para su već dobili bebu) nije ni čudo da se rijetko nađemo. Svak je u svojim obavezama, problemime, neki su u drugom gradu. Jesam li spomenula da su se svi preostali parovi (njih četvero) počeli gazit, tj. pravit bebu. Nekad mi se čini da jedino ja i moj jaran još uvijek u sebi pjevamo: ".....ja još uvijek kao momak živim........" Ma izgleda da me sve to skupa počelo zabrinjavati, tj. opterećivati. Čak sam noćas sanjala da sam rodila sina i da sam ga dojila. Po pitanju grudi nisam imala sreće (ČAK NI U SNU!). I'm gonna shot myself! Jadno moje dite, i u snu je ostalo gladno :(

Ma valjda ćemo doći k sebi.......s vremenom........nekim vremenom, i nadam se da ću tada biti debela..........i grintava......i ponosna, a do tada - našem ludilu se ne nazire kraj!

Srdačno vas pozdravlja uvijek vaša nikad svoja,

Mara Pogibejčić

- 09:25 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>