svakom loncu poklopac

Opet beba!

Daklenzi, potaknuta trudnoćom (još) jedne divljakuše razmišljam......skoro svi naši prijatelji idu na bebu i ja sam presretna zbog njih, i molim se za njih, i zbilja mislim da nema ništa ljepše. Čak se znam toliko uživit da imam osjećaj da mogu osjetiti njihovu sreću, ali.....pitam se zašto ja to za sebe još ne osjećam i ne znam jesam li normalna?? Jel to zbog toga što nisam sazrela? Jel to zbog toga što se podsvjesno borim za stalno zaposlenje koje bi nam (vrlo vjerovatno) riješilo krov nad glavom? Ili mi je do divljanja? Jednostavno nemam pojma šta mi je! Možda sam u onom periodu koji volimo nazivati prijelaznim?? Ali zašto opet i ja moram biti tolika tuka da, čak pored činjenice da postoji mogućnost da nam sljedeći mjesec sve krene nizbrdo (a nadamo se da neće), ja i dalje osjećam da u svom srcu nisam načisto sa tim što sa sigurnošću želim! Možda zbog svih tih strahova i brige oko nalaza? Ma stvarno sam munjena. A ne mogu se pravit i govorit da su drugi, koji ne podržavaju moju teoriju - u pravu. Jer postoje tri mogućnosti (ako preživimo, naravno):

1) Nakon godinu dana dobit produžetak ugovora i time automatski dobit mogućnost dizanja kredita;
2) Izgubit posao nakon tih godinu dana;
3) Zajebat sve i ostat u drugom stanju i izvuć bolovanje, vjerovatno bez mogućnosti stalnog zaposlenja nakon bolovanja.

Pa hajte imaginarni drugovi, krenite sa glasanjem, pogotovo vi sa iskustvom!