Opet mi se vraća onaj dobro poznati strah. Imam osjećaj da mi kola venama više nego krv. Toliko je postao dio mene da sam zaboravila bez njega živit.
Ponekad bi barem na sekundu htjela osjetiti onaj stari osjećaj bezbrižnosti, kada ti nitko na ovom svijetu ne može ništa, jer si mlad i nadobudan, i jer bez obzira na sve "probleme" uvijek imaš snage za ustajanjem i ponovnom borbom i nitko ti nije ravan. Ah da sam samo znala da to zapravo i nisu pravi problemi. Ne, ne bi ništa promijenila. Ovo mi se i dogodilo jer sam znala cijenit ono što imam. No dobro...
Noćas je predragi počeo kašljati toliko da me probudio. Živčano sam upalila svjetlo i pitala ga treba li mu šta i misli li prestat. Rekao je da mu ne treba ništa i da ne zna šta mu je. Rekla sam mu da uzme kašiku meda i da popije malo vode. Otišao je u wc i nakon dobrih 10 minuta se vratio. Pitam ga ja jel povratio? Kaže da je i da mu je sad puno lakše. Šta mu je bilo?? Ubio ga alkohol! Jeba ti ja mater šta piješ kad ti škodi! Cijeli dan se ulivaš a onda mi noću ne daš spavat! Zato si jutros bio skrušen kao bubica a ne shvaćaš da sam živčana jer se približava onaj dan. Dan pregleda. Dobri stari pregled koji mi ulijeva strah u kosti više od iti jednog alkohola. Pregled koji mi diže živce više od bilo koje zajednice na svijetu. I kako da ti objasnim da sljedećih 20 dana neću biti uračunljiva. Pitam se hoću li te na to trebat podsjećat pri svakom svom živčanom ispadu. Jer si se u "krivom" momentu nasmijao? Jer si u "krivom" momentu htio biti pažljiv prema meni. Ne, ne postoje krivi momenti, samo kriva razmišljanja protiv kojih ne mogu ništa. Znam da ćeš me razumit kao i uvijek, ali može li to barem jedanput netko proći umjesto mene. Da me to mimoiđe barem ovaj mjesec a pri svakom sljedećem pregledu obećavam da ću biti hrabrija?! Lažem. Pa normalno da lažem! Pri svakom sljedećem pregledu bit ću sve usranija u gaće i opet ćemo prolazit sve ispočetka. Mi i nitko drugi. Usput ćemo glumit da smo kuleri i prema svima ćemo biti puno ljubazniji nego inače. Jer će to biti jedini način da sakrijemo onaj osjećaj straha i boli koji će nas rasturit ispod one poznate nam ljušture, a od kojeg ćemo se raspadat. Je, život ide dalje. Život uvijek ide dalje, ali kako ga do tada živit?!?
Eto, samo vas želim podsjetiti da cijenite ono što imate a ne da patite za onim što nemate jer tamo negdje ipak postoje malo veći problemi od nekih svakodnevnih "pizdarija" pa pokušajte biti sretni ako nemate probleme slične vrste.
Uvijek vas voli uvijek vaša nikad svoja
Mara Pogibejčić
Post je objavljen 21.11.2005. u 14:27 sati.