Kampiranje
Subota jutro - branje maslina. Ručak. Odlazak u planine.
Stigli smo u sumrak i dočekalo nas je naših dvoje planinara sa termički obrađenom kokom - nabijenom na šprajak! Brzo smo razapeli šator dok nas nisu uhvatili mrak i rosa. Kamin je bio naložen sa ja mislim cca jednim kubikom drva u toku cijele večeri. Postavili smo karimate i kao sardine se poredali oko vatre a onda su krenule planinarske priče. Tko je koju kada okrenuo i koja ga je kako primila..... Meni najslađe priče :)) iako sam ja sam bila ta koja je posustala u toku cijele večeri jer sam ispod vedrog neba zaspala već oko 21h. A i koki se poprilično kunjalo večer prije pa je možda to prenijela na mene.... U svakom slučaju đonjala sam ujutro do 7h (!) a onda smo ponovo naložili drva i stavili kuhat braveću (janjeću) juhu u koju smo ubacili sve što nam je palo pod ruku. Naravno da je bila savršena! Moram priznat da je doma nikad ne bi skuhala (jer je premasna) al što sam se u ovoj udavila. Uru vremena sam ja lagano brstila...........kaže ekipa da su me definitivno trebali slikat, da to nikad nisu doživili. Mala je zagrabila teću i udri! A bila je toliko masna da mi se oko usta stvorio skorup.......fuj!
U svakom slučaju, dugo sam iščekivala ovakav vikend. Pod šatorom i vedrim nebom........ Idemo i ovaj vikend ali će nas biti više i spavat ćemo u planinarskoj kući (što znači da ćemo biti blago civilizirani). Ma ustvari sve to mi fali u zadnje vrijeme. Ali obzirom da nam se 7 (čitaj: sedam) najbliskijih parova oženilo u zadnjih godinu dana (a dva para su već dobili bebu) nije ni čudo da se rijetko nađemo. Svak je u svojim obavezama, problemime, neki su u drugom gradu. Jesam li spomenula da su se svi preostali parovi (njih četvero) počeli gazit, tj. pravit bebu. Nekad mi se čini da jedino ja i moj jaran još uvijek u sebi pjevamo: ".....ja još uvijek kao momak živim........" Ma izgleda da me sve to skupa počelo zabrinjavati, tj. opterećivati. Čak sam noćas sanjala da sam rodila sina i da sam ga dojila. Po pitanju grudi nisam imala sreće (ČAK NI U SNU!). I'm gonna shot myself! Jadno moje dite, i u snu je ostalo gladno :(
Ma valjda ćemo doći k sebi.......s vremenom........nekim vremenom, i nadam se da ću tada biti debela..........i grintava......i ponosna, a do tada - našem ludilu se ne nazire kraj!
Srdačno vas pozdravlja uvijek vaša nikad svoja,
Mara Pogibejčić
|