...one last goodbye...
26.04.2008., subota
ako tako mora biti,, nek' bude...
|
sinoc kada sam dosao sa utakmice,, i kasnog druzenja.... malo sam se zajebavao po netu... stvarno,, umoran potpuno,, kako se kaze: "kao pas",, ali jednostavno nisam mogao ici u krevet... iako sam se smrzavao,, iako me temperatura derala i glava boljela... nema sanse da se "bacim" u krevet... stvarno,, dosta me pogodilo ono sto je pisalo u komentarima na proslom postu... nemam pojma,, koliko god nesto osjecao, tj. ne osjecao prema nekome,, pogodi te... iako znas da je istna,, jebi ga,,, udari tamo negdje u tebi... da,, priznajem,, neke stvari jesam slagao,, osobi koja je tada dosta znacila,, priznajem,, sve ja to kuzim,, i razumijem da sam pretjerao,, da sam i sve to zasluzio,, ali ipak malo zaboli... jebi ga... nisam od kamena,, kako neki misle... nazalost... ne znam,, necu pisati nista o tome,, iako bih mozda trebao... ali necu,, dovoljno ti je sto priznajem da sam veliki lazljivac bio... VELIKI... nema nikakvih opravdanja,, nema stvarno,, niti ih trazim,, niti isto tako trazim da mi se oprosti... ali eto... "bode" me to sve,, pa sam odlucio napisati... jebi ga... znam da sam i previse stvari krivo napravio u zivotu,, previse, stvarno... ali opet... necu reci da za svime zalim,, nema sanse... mozda da se mogu vratiti,, sve te DOBRE stvari koje sam dobio na los nacin, pokusao bih dobiti na drugi nacin... da li bih uspio? nemam pojma,, vjerojatno da,, ali eto... necu nikada saznati... jer,, nema tog koji me moze vratiti tamo nazad... u ono vrijeme,, kada sam radio te ruzne stvari... ali,, opet,, kada bih drugacije uradio neke stvari,, ne bih bio ovo sto jesam... ne bih sada sjedio ovdje za ovim kompom,, ne bih imao ove misli, ne bih imao ove predivne stvari koje mi se trenutno dogadjaju u zivotu,, ali isto tako ne bih imao sve ove teske stvari koje su se dogodile i koje ce dogadjaju,, i najvaznije,, koje ce se dogadjati!! sve to sranje oko toga kada bih se moga vratiti,, poceo sam razmisljati danas kada sam na groblju bio... onako slucajno... malo sam otisao kod staraca,, malo sjedili pricali,, onako o svemu,, stvarno ne znam kada sam zadnji puta tako pricao sa njima... bez svadje,, bez tenzija,, onako,, otvorene misli jedni prema drugima... o svemu,, o mom zivotu,, o mom faksu, nogometu,, majka je jos pri tome da se ostavim toga,, jer prezivio sam ono sto sam prezivio,, i to joj nikako ne izlazi iz glave.. nikako... majka je majka,, uvijek ce se brinuti,, i za to cu joj uvijek biti zahvalan,, do kraja zivota... pa smo dosli na temu poginulih prijatelja... pa sam im stvarno rekao sto mi je sve na dusi... nikada nisam sa njima pricao o tome,,, nemam pojma,, nisam imao muda,, jednostavno nisam smio... zasto?? nemam pojma... iako sada shvacam da bi me oni razumjeli vise od svakoga,, nisam... opet se pitam,, da li sam dobro postupio? ne znam,, niti cu ikada saznati! jebi ga.. tako je... sjecam se,, jednom sam ja isao po mamu sa posla,, prolazili smo pored onoga mjesta,, i ja sam kao i uvijek zatrubio... majka me pitala sto to radim? ja sam joj rekao da pozdravljam svoje prijatelje... i sjecam se da sam tada dobio jednu pravu lekciju... da mi je rekla da to moram zaboraviti, da moram nastaviti,,, sve to,,, ali tada sam se jako naljutio na nju... zasto? nemam pojma... mozda je to jos samo pojacalo moje uvjerenje da ne trebam pricati sa njima o tome... ma jebi ga... ne znam... i kada sam dosao na groblje,, prvo sam bio kod tome,, sjedio neko vrijeme,, "pricao sa njim",, zapalio ugasene lampione i svijece... a onda sam otisao do mate,, pa sam tamo isto sjeo,, i krenio pricati sa njim... i u jednom trenutku sam se sam sebi zgadio... tako u prici,, dosla mi je u glavu jedna misao.. "mato brate,,se sjecas nasih "jebacina".. kako smo mi to uvijek zvali,, iako nije bilo ni J od jebacine,, nego samo nase snimanje cura,, komentiranje,, zamisljanje sto bi sa njima... kao sto i svaki muskarac razmislja... heh... ali,, isto tako se moramo sjetiti i onih uspjesnih izlazaka,, "uspjesnih",, kada bi uhvatili neku curu... ali ti si imao svoju curu,, draganu,, i smirio si se potpuno,, a ja okorjeli samac,, i dalje u lov... ali,, brate,, stvarno se grizem, stvarno i ne zelim tu misao u svojoj glavi, bojim se reci,, ali znam da ti znas svaku moju misao, pa cu ju i reci.. brate,, otkako si ti umro,, stvarno sam bio u prevelikom kurcu u vezi svega, a isto tako i u vezi cura... ali sada ono cega se bojim,, otkako tebe nema,, i nakon tog vremena sto nisam imao ni curu, ni nista.. e, nakon tog vremena mi se dogodilo stvarno dobrih cura, stvarno dobrih "brija",, mrzim tu rijec, ali eto, nema opisa za to... i sto je najvaznije,, sada sam presretan sa curom,, stvarno svake sekunde uzivam... a brate moj,, da li bi se to dogodilo da si ti ostao ziv? eto to je sto me muci,, zbog cega se ubijam od misli... da li bi se meni dogodile sve te predivne stvari i da li bih imao ovo sto sada imam? nemam pojma..." ne znam... ono,, muci me to! ma daj,, opet cu se ubiti od razmisljanja,, a veceras to ne zelim... nikako... tako da... dosao sam napisati post onako,, cisto da to "odradim",, ali evo,,, opet malo mojih izljeva,, malo mog zivota i mojih misli... jebem ti,, nekada kada citam sve svoje postove od pocetka bloga... nekako imam osjecaj da sam mozda malo previse stvari stavio "na papir",, da sam mozda malo i previse toga tebi rekao na ovom blogu... ali opet,, mjesto gdje se potpuno izbacim,, potpuno se prepustim ovoj tipkovnici,, da me sama "zove da stisnem to slovo"... oprosti na pogreskama u pisanju, ako ih ima,, neda mi se kontrolirati,, boli me glava od kompa... ali cu sutra, preksutra u citanju svega,, onda cu prepraviti.. valjda... a da,, vidis mi naslov?? e,, kada sam se ipak odlucio da legnem spavati sinoc,, ne znam koliko je sati bilo,, upalio sam radio,, jer obavezno nesto mora svirati kada spavam,, ne podnosim tisinu! i da,, na radiju sam cuo neku pjesmu,, engleski jezik,, ali evo,, slobodni prijevod.. ako tako mora biti,, nek' bude... sto stvarno i jeste,, stvarno se nekada treba prepustiti toj monotoniji, prihvatiti to kako jeste,, NE BORITI SE!! e bas to... potpuno odloziti oruzje i ne boriti se... nekada to stvarno nema smisla nastaviti... koliko god bilo tesko,, ma prepustit cu se tome kako jeste... pa 'ko ga jebe...  ispravan put? ne znam... nadam se... idemo zajedno pa cemo vidjeti... |
