...one last goodbye...
21.04.2008., ponedjeljak
mome gostu...
|
ne bi te ubilo da mi kazes da me volis,, ne bi te pokopalo da pokazes malo volje,, malo volje za ono bolje lezi smrskano izmedju nas da te nikad nije bilo, ne mogu ti reci da te ponekad bilo, ne mogu ni to ne slusas me zato sto ne cujes sebe ne znas me jer se predobro znas vidjaj se samnom, ne ja ne grizem samo moj smijesak, natopljen u bol zaboli me sto ponekad u sebi nadjem dio tebe tek tada shvatim da si mi jedino pruzao bol duboko u sebi znam da si tuzan i nesretan kukavica, da places i vristis ne slusas me zato sto necujes sebe ne znas me jer se predobro znas ponekad te osjetim u sebi ipak nedostajes da te nikada nije bilo, ne mogu ti reci da te ponekad bilo, ne mogu ni to shvati da kopam po svojoj glavi trazim tvoje zao mi je (i meni je zao) vidjaj se samnom, ne ja ne grizem samo moj ponos, koji nemam vidjaj se samnom, ne ja ne grizem samo moj smijesak, natopljen u bol inace sam zaboravio na ovaj bend,, ali eto neki dan u autu cujemo ovu pjesmu... pjesma krece tako lagano,, ambijentalno... da se kasnije pretvara u nesto prejako... presnazno,, natjera te da se zapitas jako... a evo kako sam ja to sebi preveo... sama pjesma, govori o toj drugoj osobi u nasoj glavi,, onom drugom meni (i tebi, naravno.. samo cu ja to sada pisati za sebe,, ALI I TI IMAS TOG GOSTA U SVOJOJ GLAVI!)... koliko puta ti se dogodilo da si nesto napravio onako brzo,, da si usao u nesto ne razmisljajuci,, rekao neke rijeci koje nisi bas htio,, uradio nekoj osobi nesto sto nisi htio,, udario nekoga iako si sutra dan osjetio neku nelagodu,, napravio sebi nesto, zbog cega si sutra dan skuzio da to nisi ti... e da,, to je onaj gost u mojoj glavi... ono nesto.. sto je odgovorno za sve to nase "nekontrolirano"... da te nikad nije bilo, ne mogu ti reci da te ponekad bilo, ne mogu ni to ne slusas me zato sto ne cujes sebe ne znas me jer se predobro znas da,, nikako ne mogu reci da ga nije bilo nikada,, jer puno puta sam imao taj izljev bijesa,, taj nekontrolirani govor,, taj udarac... ali opet,, ne mogu ni reci da je to bio on... da se odmah razumjemo,, ne mislim da sam pukotina, da imam dva covjeka u glavi... to sam ja u svojoj glavi,, to si ti u svojoj glavi,, samo,, to je onaj dio nas za koji ne zelimo da izadje.. da ga pokazemo ljudima.. da pokaze svoje pravo lice,, ne zelimo,, jer kada pokazemo, cesto zazalimo... ne uvijek, naravno,, ali cesto zazalimo... taj brzi potez,, zna zasmetati poslje... zaboli me sto ponekad u sebi nadjem dio tebe tek tada shvatim da si mi jedino pruzao bol duboko u sebi znam da si tuzan i nesretan kukavica, da places i vristis da,, cesto pronadjemo tu osobu u sebi,, cesto skuzis da stvarno imas tog drugog sebe,, a kada ga osjetis, kada skuzis da je on napravio to,, skuzis da je on ustvari samo ono gadno,, ono sto je pruzilo bol i tebi i tome kome si nesto napravio.. jer cesto,, one nase frustracije,, one nase probleme, ostavimo u sebi,, sakrijemo tamo u dubinu, da to nitko ne vidi,, da nitko ne vidi kako sam ranjiv, ili kako si ti tuzan... a to nas mali gost samo upija,, kupi, trpi, on to sve prozivljava,,, i onda? onda dodje trenutak kada skuzis da je dosta zajebavanja,, kada skuzis da si dosta toga skrivao u sebi, dosta toga sakrivao u tog gosta,, i onda eksplodiras,, kazes svima sto je,, posvadjas se sa svima,, popizdis pa ispizdis neku "nevinu" osobu koja je samo zadala taj posljednji ubod tom nasem gostu... svasta napravis,, svasta kazes,, ali,, kada prodje dan, malo se smiris,, prespavas noc,, i onda skuzis sto je ustvari bilo.. skuzis da ti to nikada ne bi napravio.. ali da,, upravo sam JA to napravio, upravo si TI to napravio,, nikakav gost u nama,, taj gost je ustvari JA... i kada to skuzis,, vidis koliko si ustvari stvari trpio,, kako si "plakao i vristao" u sebi.. da,, ali opet... opet taj dan pocnes "uzgajati" tog svog gosta,, opet, progutas i to,, taj sram, tu tugu, tu bol,, spremis ju opet dole duboko u sebi, daleko od svih,, i nastavis,, opet onaj stari mario,, opet onaj stari ti... i opet ne razmisljajuci ponavljas istu pogresku... ali tako je lakse,, tako je puno lakse ici kroz svijet prepun padova, prepun prepreka koje se cine neprelazne,, prepun trnja... ali evo,, ja moram reci,, to je i cisti razlog zasto sam "zapustio" ovaj svoj blog,,, ipak,, svaki taj pad mora zavrsiti, moras na nesto pasti,, moras pasti na to dno,, svaka ta prepreka ima prelazak,, ako ne moze preko nje,, moze ispod nje, ili okolo nje.. a svaki taj trn, jednom mora uvenuti,, svaki trn mora otpasti... i sto ostane? prekrasni cvijet! ostane ti da nakon tog pada streses prasinu sa sebe,, namjestis sve polomljeno, zaljescis to ((pitanje je koliko dugo ce ti trebati, ali uspijes)),, iii krenes dalje,, ruku pod ruku sa svojom srecom,, sa svojim uspjehom,, sa tom ljepotom... jednostavno... MORA doci sunce poslje kise,, mora!! i uvijek dodje! a ovo sam dobio komentar na svom proslom postu... od osobe koja ima to nesto sto me u isto vrijeme tako zabrinjava i fascinira... takva snaga u pisanju svakodnevnih postova, pjesama, misli,, a tolika je to snaga da se moras, jednostavno moras zapitati, preupitati svoj zivot, svoja uvjerenja, svoje zelje, potrebe... ma nesto presnazno... naci cete ga u ovom mom lijevom boxu,, pod osobama koje ja citam,, F.N... morate otici tamo,, procitati... Pokojnici i pijanci Tvoj je glas prečesto promukao, a dugotrajna promuklost ukazuje na vrlo ozbiljne probleme, što će reći da bi neke dramatične zaokrete trebao izvesti. Svijet je pretrpan patnjom, tako da se moramo izdići iz bunara samosažaljenja i razmatranja sebe kao života nevrijedne jedinke. 21.04.2008. (11:28) da,, promukao glas,, moj zivot ustvari,, promukao, tmuran... ali.. evo, kazem... mora doci sunce, uvijek! ma necu,, necu nista komentirati,, samo cu pokvariti ovo sto si rekao... da,, u svemu se slazem,, sve razumijem... barem onako kako ja gledam na to.. moze biti da ti imas drugacije poglede... ali... ma,, predobro... hvala care... a ti,, uzivaj...  |
