...one last goodbye...
15.04.2008., utorak
te kapljice kise koje padaju po nasem zivotu...
|
znas onu tisinu izmedju dvije pjesme koje ti sviraju u playeru?? onu tisinu od neke 4 sekunde... u te 4 sekunde cujem kako kisa kaplje po ovom krovnom prozoru... tako jednolicno,, a opet tako razlicito, da svaka kapljica sama za sebe stvara cijelu pricu... krene ta druga pjesma,, ali,, hajde da ja probam ugasiti tu muziku i slusati samo kako ta kisa udara... pada mi jedna misao napamet,, nas cijeli zivot je kao taj prozor za vrijeme kise... na nas zivot stalno padaju te kapljice,, te ujednacene kapljice,, kao nasa svakodnevnica,, ali opet,, na taj nas zivot padnu i velike kapljice koje naprave jak zvuk,, kapljice koje naprave velike stvari na nas zivot.. kapljice koje skoro polupaju taj prozor,, kapljice koje naprave male pukotine u tom prozoru, koje se nece nikada popraviti... na tom nasem prozoru moraju biti te pukotine,, i ne treba se truditi popraviti ih,, jer neces moci,, a samo se nadati da ce tih pukotina biti sto manje... ocuvati svoj zivot sto je duze moguce... vec se nekoliko sati borim sa jednom mislju... doslovno borim,,, sjecam se da mi je jedna zena,, jednom rekla,, "ono sto osjetis prvo,, u bilo kojoj situaciji,, to je ono sto je istinito i pravo,, kada god se to dogodilo,, to je ono pravo..." nisu to tocne njene rijeci,, ne mogu zapamtiti ime osobe sa kojom sam se upoznao prije 2 minute,, a ne nesto kako je tocno receno prije 5-6 godina... danas sam bas osjetio jedan taj osjecaj,, bas taj s kojim se borim vec nekoliko sati... ne zelim sebi priznati da je istina taj osjecaj... ali previse puta sam se uvjerio da je istina ono sto mi je rekla.. ne znam,, jedan trenutak,, bez da razmisljam o tebi,, bez da sam i blizu da uopce razmisljam o icemu.. upalim taj msn,, pogledam samo jednu sitnicu... a znas kako patim od sitnica,, i obuzme me taj osjecaj... nemam pojma,,, vidio sam ti ime sto puta,, vidio sam ti sliku sto puta,, vidio sam ti banner sto puta,, ali u tom trenutku,, krah... znam da sam u jednoj knjizi citao kako u zivotu svakog mladog covjeka dodje trenutak kada shvatis da tvoj otac, tvoj svemoguci otac,, kako ga zamisljas dok si klinac,, i nije savrsen,, taj jedan detalj,, sitnica kada to skuzis,, primjer za tu knjigu je bio nesto u smislu,, kako je taj klinac pridrzavao ocu ljestve dok je on popravljao lampu u njihovoj maloj sobi... i kako je gledao gore u oca,, vidio je kako ocu drhtne noge dok se pokusavao izviti da dohvati tu lampu... tada je shvatio da ne postoji vise taj savrseni otac,, nego normalni otac, covjek od krvi i mesa... da,, moram reci da sam i ja dozivio taj trenutak,, kada sam to shvatio,, ali tada nisam jos procitao tu knjigu... ne znam zasto sam to pisao,, ali htio sam sam sebi objasniti da je taj osjecaj sada opet dosao... kada sve ono "divljenje" prema tebi,, svi oni moji osjecaji prema tebi,, nekako polako prestaju biti tako "savrseni",, kada se sve polako rusi,, i kada sve ide u pizdu materinu.. da,, bas tamo... naravno,, moji osjecaji,, moje razmisljanje,, ne ti... ne,, ne.... tvoje mjesto je i dalje tu... samo,, nekako,, rusi se ono nesto... i bas zbog toga kazem,, borim se sa tim vec nekoliko sati... a ova kisa samo zajebava cijelu stvar... ne znam... nedavno sam cuo od jedne cure da sam preveliki sanjar,, da pokusavam napraviti neki svijet koji ni u najludjim kombinacijama nece biti stvaran.. ali eto,,, kako kazem,, jebi ga, takav sam,, neces me promijeniti.. nikada... odmah ti zelim reci,, nemoj,, molim te nemoj da me ispitujes da li si to ti,, da me ti pitas da li si to ti... to je nitko... stvarno nitko,, a opet mozda si stvarno bas ti... ali nemoj... neces saznati.. i bas ti koji mislis da jesi,, vjerojatno nisi... kompliciram... zato.. nemoj....  |
