...one last goodbye...
05.04.2008., subota
ona mala bijela svijeca,, ce da gori... zauvijek u mom srcu...
|
izlazim iz stana,, silazim niz stepenice,, nekim teskim korakom... umornim... izlazim van,, tmurni oblaci nad mojom glavom,, cijelo nebo nekako tamno... sjedam u auto,, palim ga i stojim neko vrijeme na mjestu,, ne zelim krenuti... krecem,, vozim se polako,, tromo,, kao da idem na neki kraj... kao da putujem prema kraju, pa ne zelim stici... prolazim pored onoga mjesta,, 4 lapiona koje smo namjestili nakon one oluje,, u ritmu zmigaju,, pokazuju da je tu... pokazuju da je tu zavrsilo sve... svirnem tri puta,, udarim se tri puta u srce,, da vas nikada ne zaboravim,, nikada ne dozvolim vremenu da vas izbrise,,, sa milijun pitanja i misli,, prolazim pored tog mjesta... vracam se nazad u to tmurno selo,, kisa neumorno pada,, polako,, samo da nam pokaze da moze sve pokvariti,,, prolazim pored onog mjesta,, svirnem tri puta,, udarim se po srcu tri puta... prosavsi ga,, osjetim u sebi neku zelju da odem tamo... stajem kod prve kuce,, okrecem auto,, i sa nekim strahom se vracam nazad do tog mjesta... stajem,, gasim auto,, sjedim jos uvijek u njemu,, dok kisa i dalje pada po autu,, cujem svaku kapljicu kako udara od taj auto... razmisljam bezbroj stvari... vadim mobitel iz dzepa,, pogledam sliku na njemu,, vidim sliku svoga brata,, mog idola, uzora, sliku osobe koja volim neizmjerno,, ostavljam mobitel,, uzimam upaljac i jednu malu svijecu... izlazim van,, a kisa pada po mojoj glavi, po mome tijelu... osjecam kako mi hladan zrak prelazi preko glave,, spusta se na vrat,, i ta hladnoca pogadja direktno u moju kicmu,, stresem se... stanem iznad tog kanala,, na taj beton... stojim... ruka mi drhti,, samo sto mi ne ispadnu upaljac i svijeca... palim svijecu,, kapljem vosak na taj beton,, stavljam svijecu... da gori.. da gori za vas... svako malo vremena ona se ugasi,, isto kao sto se vas zivot ugasio na tom mjestu... ali ne,, nedam toj svijeci da se ugasi.. kada nisam mogao nista napraviti kod vas, mogu barem njoj ne dati da bude ugasena dok ju ja gledam... gledam taj beton,, sve vise i vise se urusava,, cijeli taj prilaz cesti se polako raspada,,, sve veci i veci komadi tog pretvrdog betona padaju dole,,, padaju na one ostatke,, koji bespomocno leze u tom kanalu,, pokazujuci meni i svima ostalima kako se sve moze preokrenuti u minuti... kako sve godine nestanu u trenutku... bespomocno gledam u te ostatke,, taj kanal,, taj put,, u koji su upali i vozili se prema tom tvrdom betonu... zamisljam u glavi,, kakav je to bio put... da li je to bila ona sekunda koja traje kao vjecnost,, ili je to bila ona sekunda u kojoj nisi uspio nista smisliti,, nista razumljivo... vjerovatno ce to ostati zauvijek neispricano... gledam,,, kisa i dalje pada na moju glavu,, na moju kapu,, na moja ramena,, na moje tijelo,, koje drhti od vjetra, kise, ali koje drhti od necega najstrasnijeg,, koje drhti od sjecanja... sjecanja na taj dan,, sjecanja na ovaj beton na kojem stojim... sjecanja na one suze,, na onu bol na licu vasih roditelja, obitelji, brace i sestara, prijatelja, neprijatelja, djevojaka... prolaze auti pored mene,, prolaze osobe,, zive osobe,, a ja gledam to mjesto i samo se nadam da su vase duse sa nama,, da nas vide,, da nas prate i da nas cujete... braco moja,, volim vas... uvijek cu vas voljeti i uvijek cete biti tu u mom srcu... svaka ova suza je za vas,, braco moja... da,, zauvijek... |
