LOTOS
31.10.2006., utorak
Lav Nikolajevic Tolstoj (1828-1910)
|
Prestani govoriti onoga casa kada pimjetis da se sam uznemirujes ili pak onaj sa kojim govoris. Neizrecana rijec je zlato. Najbolji znak istine je jednostavnost i jasnoca, laz je uvijek zamrsena, nakindjurena i rijecita. U svakoj je stvari bolje malo ali dobro nego mnogo i lose. Isto je tako u u knjigama. Uzrok mnogim nesrecama lezi na dnu vinske case. Sve misli koje imaju velike posljedice uvijek su jednostavne. Nikad ne slusajte one koji lose govore o drugima a dobro o vama. Ljudi se dijele u dvije vrste: jedni prvo misle a zatim govore i rade, drugi prvo govore i rade a tek zatim misle. Vecina muskaraca trazi od svojih zena vrline kojih se oni sami ne pridrzavaju. Govori samo o onome sto ti je jasno, inace suti. Samo su dva izvora ljudskih proroka: lijenost, praznovjerje, i samo su dva dobrocinitelja: rad i um. Znanje je tek onda znanje kad je steceno naporom vlastite misli, a ne pamcenjem. Plasljiv prijatelj je strasniji od neprijatelja, jer neprijatelja se bojis, a u prijatelja se uzdas. Ne vjerujte rijecima ni svojima ni tudjima; vjerujte samo djelima i svojima i tudjima. Ljudi su cesto ponosni na cistocu svoje savijesti samo zato sto imaju kratku pamet. Gdje je sud, tamo je i nepravda. Najbolji talenti se gube u neradu. Vrijeme ja da prestanemo cekati iznenadne darove zivota, sami treba da stvaramo zivot. |
30.10.2006., ponedjeljak
Denis Diderot (1713-1784)
|
Ljubav lisava pameti one koji je imaju, a daje je onima koji je nemaju. Budale ponekad imaju tu manu da niusta ne vjeruju, a pametni pak da u odvise lakovjerni. Cestita covjeka postuju cak i oni koji to nisu. Neznanje je blize istini nego predrasuda. Neprestano prepovjedamo protiv strasti; pripisujemo im sve ljudske nevolje, a zaboravljamo da su one takodjer izvor svih nasih uzitaka. Isto je tako opasno vjerovati previse kao i premalo. Mozda je bolje biti bezobrazan nego imati izgled bezobraznika; onaj koji je po karakteru bezobrazan, vrijedja samo s vremena na vrijeme, a onaj koji je bezobrazan po izgledu, vrijedja uvijek. Najsretniji je covijek onaj koji je ucinio sretnima najvise dragih ljudi. Strah se uklanja strahom, a strah od smrti strahom pred sramotom. Dugo je postojala titula dvorske lude, a nikad nije bilo titule dvorskog mudraca. Od fanatizma do barbarstva je samo jedan korak. Bolje je biti mrtav nego lopov, ali tesko onom koji zivi a ne robuje ni jednoj duznosti... |
29.10.2006., nedjelja
Albert Einstein (1879-1955)
|
Ne vjerujem u teoloskog boga koji nagradjuje dobro a kaznjava zlo. Kad covjek sjedi jedan sat s lijepom djevojkom, to vam se cini kao jedna minuta. Ali neka sjedi jednu minutu na vrucoj peci- to je duze od jednog sata. To je relativnost. Vecer u kojoj se svi prisutni sasvim slazu izgubljena je. Savrsenstvo sredstava i zbrka ciljeva cini se, po mom misljenju, obiljezavaju nase doba. Ne cinite nikad nista sto se protivi vasoj savijesti, pa cak ako to i od vas i drzava trazi. Sila je oduvijek privlacila ljude niska morala, i vjerujem da-bez izuzetka- genijalne tirane naslijedjuju nitkovi. Masta je vaznija od znanja. Moj politicki ideal je demokratija. Postujmo svakog covjeka kao bice i ne pravimo ni od kog idola. |
28.10.2006., subota
Leonardo Da Vinci (1425-1519)
|
Praksa uvjek mora biti gradjena na dobroj osnovi. Ko ne kaznjava zlo, taj zapovjeda da se cini. Ko druge vrijedja, sebe ne zasticuje. Svaka nasa spoznaja pocinje sa osjecanjima. Mudrost je kcerka iskustva. Kao sto dobro iskoristen dan dariva ugodan san, tako i dobro prozivljen zivot dariva smirenu smrt. Ko sto zeljezo zardja ako se ne upotrebljava, a voda se pokvari i kad je zima sledi, tako se i ljudska sposobnost unisti bez vjezbe. Slikar koji ne sumnja u svoje sposobnosti malo postize. |
27.10.2006., petak
Jean Cocteau (1889-1963)
|
Ponosan sam na pogreske sto mi drugi pripisuju, ali sam manje ponosan na one koje doista imam. Sto vise starim, to vise primjecujem da jedino snovi ne prolaze. Od vremena do vremena treba se odmoriti od nerada. Moj pesimizam je samo jedan oblik optimizma. Pjesniku je isto tako tesko da govori o poeziji kao i biljci da govori o vrtlarstvu. Pjesnik je lazljivac koji uvijek govori istinu. Poeziji se ne posvecujemo, vec joj se zrtvujemo. Poezija je religija bez nade. |
26.10.2006., četvrtak
Marko Tulije Ciceron (106-43 pr.n.e)
|
Nemam smijelosti da o onome sto mislim pisem, a isto tako ne zelim pisati ono sto ne mislim. Svi se pokoravamo zakonima da bismo bili slobodni. Jednak se sa jednakim najlakse udruzuje. Navika kao da je druga priroda. Glavna je stvar da pises sto vise. Pisaljka je najbolji najizvrseniji tvorac i ucitelj izrazavanja. Pismo ne rumeni. Jedino je mudrac slobodan. Raznolikost veseli covjeka. |
25.10.2006., srijeda
Boileau Nicolas (1636-1711)
|
Od Pariza do Perua, od Japana pa do Rima, od covjeka ludjeg stvora ne vjerujem da ima. Budala nalazi uvijek jos vecu budalu koja mu se divi. Cesto zbog straha pred nekim zlom upadamo u jos vece zlo. Istina moze ponekad da bude i vjerovatna. Neka vam bude drago da vas savjetuju, a ne da vas hvale. Neznanje je uvijek spremno da se samo sebi divi. Najmudriji je onaj koji uopste i ne misli da bi to mogao biti. Ko je zadovoljan s nicim, ima sve sto mu treba. Prije nego sto naucite pisati, naucite misliti. Cast je ko otok strmenit, ko litica bez zala; Ko s njega jednom sidje, ne moze da se vrati. |
24.10.2006., utorak
Björnson Björnstjerne (1832-1910)
|
Htjeti...u tome je citava umjetnost. Ondje gdje nema nikakve borbe, ne moze biti niti pobjede. Uz velikog covjeka, cesto, idu i velike greske. Rat nece nestati prije nego sto nestanu misli o ratu. Nezahvalnost je nedostatak kulture. Istina u politici mora cekati dok nekome ne postane potrebna. Tako na dan pobjede broji i poraze. Svi smo mi sjeme i potomstvo vjecnosti. U neiskrenim odnosima najteze je izreci istinu. |
23.10.2006., ponedjeljak
Marko Aurelije (121-180)
|
Ljudska dusa samu sebe vrijedja ako dospusti da je savlada naslada ili bol. Aleksandar Veliki i njegov mazgar postali su poslije smrti jednaki. Izvrsavaj svako svoje djelo na taj nacin kao da ti je poslednje u zivotu. Smrt je nalik na rodjenje, ona je misterij u prirodi: sastav ili rasap odredjenih elemenata. Nije vrijedno da samoga sebe razalostim upravo ja koji nikada nisam zelio razalostiti svoga bliznjeg. Nemoj se bojati buducnosti! Dozivjet ces je ako ti je sudjeno, pa ces sve razborito urediti kao sto si znao razumno postupiti u sadasnjosti. Sve ono sto je lijepo, a bilo to sto mu drago, lijepo je samo po sebi i svojom ljepotom zavrsava u sebi a tim se ne hvali. Ko grijesi, taj grijesi na svoju stetu, a onaj koji je neopravdan taj je prema samom sebi nepravedan jer pokazuje da je zao. Buncaju ljudi i postaju umorni od zivota kad nemaju neki cilj pred sobom prema kome bi upravili svaki svoj napor i svaku svoju misao. Porazno je kad u zivotu pojedinaca prije klone duh nego tijelo. Budi nalik na morski rt u koji neprestano udaraju valovi a on i dalje ostaje cvrst, dok se oko njega stisava razjarena voda. |
22.10.2006., nedjelja
Razgovor s Bogom
|
Usnuo sam san da razgovaram s Bogom. "Dakle, ti bi zelio razgovarati sa mnom?" rece Bog. "Ako imas vremena" rekoh. Bog se nasmjesi. "Moje je vrijeme vjecnost. Sto si me kanio pitati?" "Sto te najvise iznenadjuje kod ljudi?" Bog odgovori: "Sto im je djetinstvo dosadno. Zure da odrastu, a potom bi zeljeli ponovo biti djeca. Sto trose zdravlje da bi stekli novac, pa potom trose novac da bi vratili zdravlje. Sto razmisljaju tjeskobno o buducnosti, zaboravljajuci sadasnjost. Na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti ni u buducnosti. Sto zive kao da nikada nece umrijeti, a onda umiru kao da nikad nisu zivjeli." Bog me primi za ruku Osadosmo na trenutak u tisini. Tada upitah: "Kao roditelj, koje bi zivotne pouke zelio da tvoja djeca nauce?" Osmjehujuci se, Bog odgovori: "Da nauce da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti. Da nauce da nije najvrijednije ono sto posjeduju, nego tko su u svom zivotu. Da nauce kako se nije dobro usporedjivati s drugima... Da nauce kako nije bogat onaj covjek koji najvise ima, nego onaj kojem najmanje treba. Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno bice, a potom su potrebne godine da se izlijeci. Da nauce oprastati tako da sami oprastaju. Da spoznaju kako postoje osobe koje ih njezno vole, ali to ne znaju izreci ili pokazati. Da nauce da se novcem moze kupiti sve. Osim srece. Da nauce da dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjet je razlicito. Da nauce da je onaj pravi prijatelj koji zna sve o njima... a ipak ih voli. Da nauce kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi oprastati." Ljudi ce zaboraviti sto si rekao. Ljudi ce zaboraviti sto si ucinio. Ali nikad nece zaboraviti kakve si osjecaje u njima probudio. Mislim na tebe. Neale Donald Walsch |
21.10.2006., subota
Tjeskoba
|
Nijedna institucija (i nijedna revolucija) ne garantira covjeku pravo da dise. Nijedna garancija nije toliko potrebna: LJUDI ZIVE DAVECI JEDAN DRUGOGA CITAVO VRIJEME. TI me davis: Uvijek kad Tebi ne mogu reci sto mislim, Uvijek kada moram mijenjati boju svog glasa, da Ti ne primjetis sto osjecam, Uvijek kad govorim sam sa sobom pravdajuc se pred mojim unutarnjim sucem, sto si Ti, Uvijek kad se moram pred tobom paziti i kontrolirati, da Ti ne primjetis moje zelje i moje strahove. MOJA JE OSVETA TO ISTO TRAZITI OD TEBE. Svi zivimo guseci se. Svi mi davimo. Vrijeme je da pocnemo disati slobodno. Vrijeme je da pustimo drugog disati slobodno. OTVORITI SE-to je. Amen. Tjeskoba se pojavi uvijek kad je duh zatvoren, bez da se moze siriti, letjeti, traziti, djelovati. Tjeskoba se pojavi uvijek kada se ne dopusti da dusa zeli, osjeca, tezi za necim. Tjeskoba je zeljeti disati- i ne uspjeti. Tjeskoba je trebeati disati- i ne moci. Angelo Gajarsa (prevedeno s portugalskog) |
20.10.2006., petak
Zivjeti u snu
|
Cini se, meni je sudjeno da zivim sanjajuci. Zivotu koji sav je od sna smrt ne moze nauditi. Manuel Altolaguirre |
19.10.2006., četvrtak
Treba znati
|
Smjestiti se dalje, da to treba znati kada je najbolje ustati od stola, kad pred nama stoje samo prazni sati u tome zivotu glupome do bola. Trebalo bi znati, ma koliko stoji sacuvati ponos, onaj sto preosta, i u prkos svemu, prijatelji moji, zauvijek otici, znati da je dosta. Pred sudbinom svojom koja sve ti uze, kad vec nista nemas, kada sve si dao, trebalo bi znati skriti svoje suze, No ja, srce moje, ja to nisam znao. Zato treba znati napustiti stol kad je ljubav tvoja davno pojedena, ravnodusna lica skriti svoju bol, zauvijek otici tiho kao sjena. I usnama treba reci da se smiju iza maske jada, i stisnuti zube, a krikovi mrznje u tebi da gnjiju, te poslednje rijeci onih koji ljube. Treba znati mirno otici na kraju, usutkati srce sto vec umrlo je, sacuvati obraz ko neki sto znaju, dok jos nije pao. Trebalo je znati, suvise te volim, ja to nisam znao. Charles Aznavour |
18.10.2006., srijeda
Na stolu kruh
|
Stajati pred bijelim papirom, Jos neispisanim, i znati: Dosad su sastavljeni milijuni pjesama na svim jezicima svijeta I za milijune ljudi na zemlji Spremljeno je vec oruzje da ih unisti- A ti hoces da se cuje i tvoj krik: Mir svijetu! Sloboda svijetu! I svakome na stolu kruh. Dragutin Tadijanovic |
17.10.2006., utorak
EPITAF na psecem grobu
|
Dragi gazda, objasnio sam Svetom Petru da zelim ostati ovdje, izvan zlatnih vrata. Necu vise nikome smetati. Necu ni lajati. Bicu vrlo strpljiv dok te cekam. Ostat cu ispruzen glodjuci jednu plavu kosku. Cekat cu te ispred rajskih vrata dok i ti ne dodjes. Mnogo mi nedostajes, i ako udjem unutra, bez tebe, to za mene nece biti raj (nepoznat autor) |
16.10.2006., ponedjeljak
Vrati se
|
O dragi osjecaju, dodji jos bezbroj puta, vrati se i zanesi me, jer se budi uspomena na jedno tijelo dok drevna ceznja struji u mojoj krvi, jer se usne i put moja sjecaju, dok ruke jos uvijek kao da ljepotu dodiruju. O vrati se, bezbroj puta te po noci........... zanesi me, kad se usne i put moja sjecaju... Konstantinos Petrou Kavafis |
15.10.2006., nedjelja
U SUTON
|
U suton, kada prve zvijezde i prve gradske lampe sinu, kad ljubavnik o dragoj sanja, a pijanica o svom vinu- Ja tiho hodam pored kuca u kojima se svjetla pale; sva zla, nevolje, i sumnje najednom budu posve male. I smjesim se u meki suton, od zapaljenih zvjezda svecan, i osjetim dubinu svega, i da je zivot vjecan-vjecan. Dobrisa Cesaric |
14.10.2006., subota
A vece je vec tu
|
Svatko stoji sam na srcu zemlje proboden zrakom sunca: a vece je vec tu. And suddenly it is evening Everyone stands alone at the heart of the earth stunned by a ray off sunlight and suddenly it is evening. Salvatore Quasimodo |
13.10.2006., petak
Notturno XXI (kolajna XXI)
|
Nocas se moje celo zari, nocas se moje vijedje pote, i moje misli san ozari umrijet cu nocas od ljepote. Dusa je strasna u dubini ona je zublja u dnu noci placimo, placimo u tisini, umrimo, umrimo u samoci. ***** Heut Nacht erglüht meine Stirn und meine Lieder werden feucht Heut Nacht, ein Traum durchstrahlt meine Gedanken, Heut Nacht ersterbe ich vor der Schöncheit. Die Seele, voll Leidenschaft in der Tiefe, sie ist wie die Fackel am Ende der Nacht; weinen wir, weinen wir in der Stille sterben wir, sterben wir in der Einsamkeit. Tin Ujevic |
12.10.2006., četvrtak
Nesto i za me
|
Radost cu svoju saopciti svijetu, ali bol moj neka ostane za me. Neka se braca ogriju na mom zaru, no tajnih suza nepovjeravam nikomu. Covjece, ako zvuk rijeci moze da ti dade srecu, ja ti je necu kratiti. Ali na stravicnome putu sto vodi u ponore ja hocu da ostanem sam. Tin Ujevic |
11.10.2006., srijeda
Trenutak smo zajedno bili
|
Trenutak smo zajedno bili, no vjecnost je nistatna pred njim! U poljubac cuvstva smo slili i spalilili poljubcem jednim. Zbogom! Jer ljubismo kratko cemu da tuga te steze? Razdjelit se ne bje lako, no sastat se bilo bi teze... Mihail Jurjevic Ljermontov |
10.10.2006., utorak
Usnula draga
|
Na dragoj lezi mjesecina I san svih zvijezda na njoj sniva, U grudi joj se bijele sliva, A svuda drugdje pomrcina. I moja radost i vedrina U srebrn okvir je okiva; Dok crna tuga mi nociva U srcu: mraku svija tmina. I tako draga u snu bludi, Pa, cini mi se, vrh nebesa, Dok rana zora njezno rudi, Treperi odraz njena mesa. Tek onda kad vijedje digne, Mir mi stigne. O, mir mi stigne. Ivan Goran Kovacic |
09.10.2006., ponedjeljak
(odlazis)
|
odlazis kazes zauvijek uzimas cak i onaj stari kaput koji je u ormaru visio iz ciste sentimentalnosti i rukavice izmedju ostalog koje si nosila one hladne zime kad su ti samo oci bile tople ljubavi ova godina mora da je lose pocela ima u tome nesto sto necemo nikad razumjeti ima tako nekih tuga koje ne osjetis i koje te zateknu pri budjenju i sad ti odlazis nervozno palis cigaretu okreni se jos jednom i pogledaj me u oci pogledaj u buducnost koja gori negdje daleko i reci posteno od srca znas i sama da takvih ljubavi nema na svijetu i sad kad ides izadji tiho na prstima predji tih par koraka iz sadasnjosti zaustavi vjetar poneku sitnicu namjerno zaboravi da se mozes vratiti kad prodju godine i kad srce zbroji sve dobro i lose odlazis cak i to cinis na svoj profinjeni nacin u sobi tisina samo neka pjesma na radiju dopola izgorjela svijeca vani prve pahulje snijega kraj kakav sam vec negdje citao u romanu blesav i nepotreban ubitacan kraj koji ostavlja tragove godina ce biti losa Zeljko Krznaric |
08.10.2006., nedjelja
(kad si ljubila istinski)
|
kad si ljubila istinski onako kako zelis znas kako svijece vino vecera kad si ljubila mozes li se sjetiti koji je mene snijeg pokrivao sad mi je smjesno casna rijec nezamislivo mi je a ima takvih ljubavi koje treba dobro protresti prije svake upotrebe proslo je mjesec dana od tvog rodjendana zao ti je sto ti nisam cestitao ali nism stigao vjeruj znas da je uvjek neka guzva veceras sjedim sam znam da te cudi ali sam sam cini mi se da pada snijeg i brinem o nekim bezveznim stvarima a ljubio bih te nocas pozelim to nedostaje mi ponekad neka ludost nesto izmedju bola i srece muzika s kastofona i sjecas li se samo kako smo iskljucili telefon i zvono a bilo te je sram u pocetku ugrizla si mi usnu iscjedila dva limuna u caj i prolila kavu na cistu bijelu plahtu znam tvoj broj i mogao bih te nazvati ali nema smisla mozda si vec zaspala a mozda radis i neke druge stvari mozda si sada i bolje izabrala nisi vise onako neozbiljna ne slusas valjda samo neke gluposti i znam da si govorila kako bi voljela da razumijes Zaratsturu da gledas Shakespearea zapravo ti si nadarena ti to mozes kad hoces a ljubio bih te nocas znam da je nemoguce i kazem to tek tako da shvatis kako mi nije svejedno zbog onih zvijezda nad gradom zbog vjetra nad rijekom i zbog jos puno sitnica koje zivot zaboravlja a one ostaju i lebde u zraku i oko tebe i oko mene kad se sretnemo volio bih da imas onu istu haljinu cini mi se da je bila plava zguzvali smo je bar deset puta i nikad nemoj reci nesto sto bi nas moglo zaboljeti vrijeme je na tvojoj strani i to si mi uzela sad cu otvoriti prozor i viknuti volim te grad spava a snijeg pada volim te Zeljko Krznaric |
07.10.2006., subota
Boje ljubavi
|
Nista nije vazno kao vjestina nasih osjecaja kad primi boje ljubavi i nista ne treba osporiti promjenama koje nastaju u vremenu cekanja, jer svako disanje tada ima svoj ritam, ponekad blag, ponekad trom, ali ipak skladan ritam, sto nasu dusu uci vjecnom privikavanju. Sto smo prije bili i zasto sjajnim koracima tako preplaseno zastajemo? Ne znam, ali ponekad poludim i poput vjetra urlam tvojim bicem, nasrnem divljacki, pa u strahu da ne pokleknes, povucem se i utihnem, i znam suncokrete zatamniti, prisiliti ih da se mog nemirnog sna napiju. Ali, sve to radim iz ljubavi i koliko god ti cudno izgledalo, ja te volim. Ne mogu bez tebe, i vjecno sam ti zahvalan sto u meni odavno postojis. Ovoj pjesmi ne pripisuj nikakvo zlo, niti mojoj ljubavi, oni su lom nemira i skup su stihova svih mojih nestrpljenja i ceznje za tvojim toplim dodirima. Neponovljiva si, neizmjerno blaga i mojim snovima potrebna, otkrivena i zaceta u svakom mom pokretu, posadjena korjenom moje velike ljubavi izrasla rijekom mojih drhtaja i u svakom njenom valu blistava ljubav, Dohvatila vjecnim smislom i pomjerila granice mog beskonacnog svemira. Poznajem pogled mjeseca u kojem svojim toplim usnama zabrinuta trcis i poznajem obrise bijelih breza sto se skrivaju iza tvojih njeznih zagrljaja zato te i vodim ravnicom mojih nadanja, jezerima mojih dugih iscekivanja, zanosnim proplancima, sa kojih drvoredi visokih jablana nad tobom strepe. Jedina moja ljubavi, samo tebi pripadam i u tvom se srcu jedino snalazim, kao covjek svaku sumnju odbacujem, kao ljubav tvojom dusom odzvanjam, kao miris tvojim tjelom ustajem, kao vjetar tvojim se nebom propinjem, Predivna moja, nista mi u zivotu nije vazno osim tebe i boje tvoje ljubavi... Z.Kopp |
06.10.2006., petak
Uzrok postojanja
|
Voljena moja, u zrnu pijeska ispisujem tvoje ime i ceznjom na vjetru, ono plese mojim usnama. Ne usudim se pomisliti na ukradeno vrijeme i u stopu pratim svaki otkucaj svog srca, uzimam predah i predlazem dusi da zajedno podjemo k tebi. Otkako sam te zavolio, poprimio sam oblik svemira, u kojem smo, ti poput zvijezde, a ja putanja kojom tvoj sjaj prolazi. Nastojim ne mirovati, vec se stalno kretati, za tobom i uz tebe, s tobom i u tebi, poput sna, jer samo tako dostici cu vjecnost i postati beskonacan. Tek osvajam s mojim prstima toplinu tvojih grudi, a vec razmisljam s cim cu te sutra ponuditi i kako da ostanes prislonjena u meni, s kojim nacinom utones u mir, pa da zajedno podjemo u nedogled strasti. Otkrivam uzrok, iz izvora misli dolazis, ti si izgubljena svjetlost, u praskozorju jutra sazrijevas, ispod mramora mjesecinom otjeces, i svaku laticu mirisnom rosom posjecujes, njeznim obrisima otvaras horizonte mog postojanja. Zal Kopp |
05.10.2006., četvrtak
ZEDJ
|
Nebo upija moju povrsinu, gladna vatra przi razinu mojih ociju, nebo upija moju mokru kozu sastavljena od prozirnih struja, moje glatko tijelo ranjeno skoljkama, moju dubinu i miris slanog krajolika alga, nebo trazi vlagu mojih ostrva i vuce me bezdan, u usijani pijesak lave i razdire mi put. Sunce je nezasitan noz zaboden u srediste zedji, u ovo more pepela. Nebo upija moje krosnje i pali lisnato meso mog rasta, na rubovima zemlje, nebo prozdire moje sokove i susi med u krvotoku debla i razdire korijenje mojih stopala, moje prste, moj mrak, nebo je gladno medju haljinama ljeta i spaljuje moj potiljak. Sunce je nezasitan noz zaboden u srediste zedji, u ovu sumu pepela. Oborena kao igracka strave, ja branim ovaj prag i okus zita, ja se svijam do mulja do napukle kore mog cela, ja vicem, a nebo je nezasitno, ono je crno srce na vratima sunca. Irena Vrkljan |
04.10.2006., srijeda
Pismo majci
|
Jesi li ziva, staricice moja? Sin tvoj zivi i pozdrave ti salje. Nek uvecer bad kolibom tvojom ona cudna svjetlost sja i dalje. Pisu mi da vidjaju te cesto zbog mene veoma zabrinutu i da ides svaki cas na cestu u svom trosnom starinskom kaputu. U sutonu plavom da te cesto uvijek isto prividjenje muci: kako su u krcmi finski noz u srce mi zaboli u tuci. Nemaj straha! Umiri se, draga! Od utvare to ti srce zebe. Tako ipak propio se nisam da bih umro nevidjevsi tebe. Kao nekad, i sada sam njezan, i srce mi zivi samo snom, da sto prije pobjegnem od jada i vratim se u nas niski dom. Vratit cu se kad u nasem vrtu rasire se grane pune cvijeta. Samo nemoj da u ranu zoru budis me kao prije osam ljeta. Nemoj budit odsanjane snove, nek miruje ono cega ne bi: odvec rano zamoren zivotom, samo cemer osjecam u sebi. I ne uci da se molim. Pusti! Nema vise vracanja ka starom. Ti jedina utjeha si moja, svjetlo sto mi sija istim zarom. Umiri se! Nemoj da te cesto vidjaju onako zabrinutu, i ne idi svaki cas na cestu u svom trosnom starinskom kaputu. Sergej Aleksandrovic Jesenjin |
03.10.2006., utorak
VOLIM TE
|
Ne samo zbog toga sto ti jesi Nego i zbog toga sto sam ja Kad sam s tobom Volim te Ne samo zbog onog Sto si ucinila od sebe. Nego i zbog toga Sto cinis od mene. Volim te Zbog onog dijela mene koji ti iznosis na vidjelo; Volim te Jer stavljas ruku Na moje, brigama pretrpano srce, i prelazis preko svih ludosti i slabosti Kojima ne mozes pomoci, A came ondje u magli, Pa ih izvodis Na svijetlo. Sva ta moja predivna imovina u koju se nitko prije nije Bio dovoljno daleko zagledao Da je pronadje. Volim te Jer mi pomazes Da ih nabacane hrpe svojeg zivota Izgradim Ne krcmu, Vec hram; Da u djelima svakodnevnim Ne slusam prijekor Vec pjesmu. Volim te Jer si ucinila vise No sto bi me ikoji credo Ikada mogao Uciniti dobrim, Vise, nego sto bi me koji usud Mogao usreciti. Bez rijeci, Bez dodira, Bez znaka. Ucinila si sve Naprosto, Bivajuci onim sto jesi. Mozda to, na koncu, I jest ono Sto znaci-biti prijatelj. Roy Croft |
02.10.2006., ponedjeljak
XIV- Igras sesvakog dana...
|
Igras se svakog dana svjetloscu svemira. Posjetiteljice njezna, stizes u cvijetu i vodi. Vise si nego ta bijela glava koju stezem rukama, poput grozda, svakog dana. Nikome nisi slicna otkako te volim. Dopusti da te prostrem izmedju zutih vijenaca. Tko pise tvoje ime slovima od dima izmedju juznih zvijezda? Ah, pusti me da se sijetim kakva si bila tada kada jos nisi postojala. Odjednom vjetar urla i udara o moj zatvoren prozor. Nebo je mreza skamenjena od sjenovitih riba. Ovdje zamiru svi vijetrovi, svi. I svlaci se kisa. Ptice bjezeci prolaze. Vjetar. Vjetar. Mogu se boriti samo protiv ljdske snage. Nevrijeme skuplja tamno lisce i odvezuje sve barke vezane nocas o nebo. Ti si ovdje. Ah ti ne bjezis. Odgovarat ces mi sve do poslednjeg krika. Privini se uza me, kao da se plasis. Ipak ti ponekad cudna sjena dira oci. Sada i sada, malena, donosis mi kozju krv i grudi su ti mirisne kao i ona. Dok tuzan vjetar juri ubijajuce leptire ljubim te i moja radost grize ti usta od sljive. Mora da te boljelo da se na me priviknes , na dusu mi divlju i samotnu, na ime od koga svi bijeze. Toliko smo puta vidjeli zvijezdu kako gori ljubeci nam oci i sumrak sto se nad nama gubi u lepezi sto se vrti. Milujuci te kisile su na te moje rijeci. Odavno voljeh tvoje tijelo od osuncana sedefa. Cak vjerujem da si vladarica svemira. Donijet cu ti copihue, radosno cvijece s planina, tamne lesnjake i sumske kosare cjelova. Htio bi s tobom uciniti sto proljece cini sa tresnjama. P.Neruda |
01.10.2006., nedjelja
Sam u noci idem prema drumu
|
Sam u noci idem prema drumu, Sto kroz maglu ljeska se u gori. Sad pustinja nijemo slusa Boga, I sa zvijezdom zvijezda sada zbori. Velicanstvom sijaju nebesa. Plavim sjajem nebo zemlju zali. Sto bolno osjeca mi srce? Cekal nesto il za necim zali? Ne nadam se nicem od zivota, Niti zalim za icim, sto minu. Samo mira trazim i slobode, Zaspat zudim-nestati u tmini. Al ne zudim hladni san mrtvaca; Zauvjek usnut ja bi htio tako, Da mi zivot u grudima drsce I da grudi disu mi polako. Da noc i dan, mazeci mi uho, O ljubavi slatki glas mi zbori, Da nada mnom silan, vjecno zelen, Stari hrast se njise i sumori. Mihail Jurjevic LJermontov |
