LOTOS
02.10.2006., ponedjeljak
XIV- Igras sesvakog dana...
|
Igras se svakog dana svjetloscu svemira. Posjetiteljice njezna, stizes u cvijetu i vodi. Vise si nego ta bijela glava koju stezem rukama, poput grozda, svakog dana. Nikome nisi slicna otkako te volim. Dopusti da te prostrem izmedju zutih vijenaca. Tko pise tvoje ime slovima od dima izmedju juznih zvijezda? Ah, pusti me da se sijetim kakva si bila tada kada jos nisi postojala. Odjednom vjetar urla i udara o moj zatvoren prozor. Nebo je mreza skamenjena od sjenovitih riba. Ovdje zamiru svi vijetrovi, svi. I svlaci se kisa. Ptice bjezeci prolaze. Vjetar. Vjetar. Mogu se boriti samo protiv ljdske snage. Nevrijeme skuplja tamno lisce i odvezuje sve barke vezane nocas o nebo. Ti si ovdje. Ah ti ne bjezis. Odgovarat ces mi sve do poslednjeg krika. Privini se uza me, kao da se plasis. Ipak ti ponekad cudna sjena dira oci. Sada i sada, malena, donosis mi kozju krv i grudi su ti mirisne kao i ona. Dok tuzan vjetar juri ubijajuce leptire ljubim te i moja radost grize ti usta od sljive. Mora da te boljelo da se na me priviknes , na dusu mi divlju i samotnu, na ime od koga svi bijeze. Toliko smo puta vidjeli zvijezdu kako gori ljubeci nam oci i sumrak sto se nad nama gubi u lepezi sto se vrti. Milujuci te kisile su na te moje rijeci. Odavno voljeh tvoje tijelo od osuncana sedefa. Cak vjerujem da si vladarica svemira. Donijet cu ti copihue, radosno cvijece s planina, tamne lesnjake i sumske kosare cjelova. Htio bi s tobom uciniti sto proljece cini sa tresnjama. P.Neruda |
