Već je došao petak. Kraj tjedna, ali i kraj ovog mjeseca. Sada predstoji dva dana odmora i ja se nalazim s prijateljima. Danas je blog druženje, na koje ću zasigurno otići i malo ga opisati. Život me konstantno iznenađuje. Jučer sam bila na finim kolačima i tek sada mi je žao što ja ne znam ispeći niti jedan. Još za koji sat i krećem na posao i veselim se tome. Volim raditi tj. osjećati se korisnom. I sada moram raditi. Moja soba zahtijeva generalku pa ću za koju minutu prionuti poslu. Lijep je dan i ja sam već malo prošetala. Još ću malo danas na teren jer je vrijeme prekrasno. A sada lijep pozdrav. Idem se primiti posla :)

Iz dana u dan u kladionice ulazi sve više ljudi u želji za brzom zaradom. Živi se u iluziji da će poznavanje sporta donijeti toliko potreban novac i čak se cijele plaće ostavljaju tamo. Klađenje je ovisnost poput bilo koje druge i onaj koji je zaražen tim virusom biti će tamo svaki dan. Dobije se tu i tamo koja svota, ne kažem ja, ali opet kako su kladionice poduzeća kojima je cilj profit zapravo svi koeficijenti i cijeli ustroj je namijenjen da izvuku zadnju kunu iz džepa.

Ne govorim sada o ljudima koji povremeno uđu u kladionicu i izgube deset ili dvadeset kuna. Mnogo puta su ulozi daleko veći i meni je nevjerojatno koliko ljudi sebe uvjeravaju da su na dobitku.
Kuže, dokazani kockar je opet uhvaćen u klađenju. Čovjek je morao vraćati velike dugove zbog kockanja sada opet ponavlja isti obrazac stavljajući svoju karijeru na bubanj.

I sama ponekad odigram loto, ali nikad nisam dobila više od 100 kuna. Zadnji put sam ga odigrala pred par mjeseci jer sam imala četiri kune viška u novčaniku pa sam mislila možda se zalomi. Naravno ništa se nije zalomilo. I ja sam naravno odustala od lota na duže vrijeme. Istina kad sedmica prijeđe pet milijuna i ja odigram u tajnoj nadi da će me pomilovati fortuna.

Do novaca sam osobno do sada dolazila vlastitim radom. Radim više ili manje od petnaeste i vidjela sam ako se pošteno radi da se može i zaraditi, no nikakve velike cifre ne stižu preko noći.
Polako, ali sigurno i iz dana u dan čovjek se mora boriti za egzistenciju, a nagrada dolazi prije ili kasnije.

Zadnji je dan inače u tjednu, sunce i veselim se poslu koji ću danas odraditi. Jer se nakon istoga realno mogu nadati kojoj kuni. A kuna po kuna....

Nekako mi se čini zadnjih dana da bi morala poduzeti neke korake kako bi riješila svoj poslovni status. Ušla sam u kolotečinu koja nije najbolje rješenje no ipak mislim da bi još trebala malo pričekati. Jučer je inače bio dan kupovine zavjesa koje sam na svoju žalost kupila u Pevecu.

Iznenadilo me je koliko su dezorganizirani. Prodavačice brbljaju. Nisu voljne išta pokazati, a i kad se dođe na red daju samo pola informacije. Po centru sam se morala prošetati dva puta kako bih organizirala dostavu istih i zarekla sam se da neću tako skoro išta tamo nešto kupovati.

Ono što me je iznenadilo bio je puni parking u radni dan koji je meni bio slobodan. Kao da nitko u ovoj državi ne radi i kao da se samo kupuje. Pitam se ja samo od čega će se kupovati, ako se neće raditi.

Umjetni aranžmani su me podsjetili da tati nisam bila dugo na grobu i spremam se tamo danas otići. Zapaliti svijeću, odnijeti koji cvijet i pomoliti se. Ne mogu vjerovati da je prošlo gotovo godinu dana da ga nema i stalno imam osjećaj da mogu sjesti u auto i posjetiti ga što naravno nema veze sa stvarnošću.

Jučer sam i gledala stare fotografije. Iznenadila me je količina sreće koja proizlazi iz mog lica prije deset i više godina. Najsretnija sam bila kad sam diplomirala i još i sada vidim tu hrpu buketa koja me je dočekala. Moj tadašnji dečko mi je poklonio crvene gerbere i ruže, a mama prekrasan bijelo rozi buket od kala, ljiljana i drugog cvijeća.

Vitka, kratke kose i ponosna što je jedno razdoblje života iza mene.

Osjećam se još mladom, ali to više nema veze s godinama nego s mojim unutrašnjim stanjem. Život ide dalje, a ja zaostajem sve više u nekim stvarima. Nikako da neđem osobu s kojom bi podijelila više od kojeg izlaska i bojim se da što će vrijeme odmicati da će to biti sve teže.

Ipak mislim da imam unutarnje snage da preokrenem životnu situaciju, da imam snage za nove početke iako mi jako nedostaju neki ljudi iz prošlosti. Kako prošlost treba ostaviti tamo gdje još je mjesto, tj. u fotoalbumu, odlučujem se okrenuti sadašnjosti i budućnosti i napraviti nešto za sebe, za svoju obitelj i prijatelje i promijeniti stanje stvari.

Sunčano je, a u mome srcu optimizam i saznanje da nikad nije kasno za pravi i lijepi početak.

Od petog mjeseca pa sve do sada predmet ostavinske za mojim ocem se nije pomakao s mjesta. Danas sam zvala sud i saznala kod koga je predmet i da teg mogu nazvati kasnije oko jedan iz razloga što su sada rasprave. Nije mi samo jasno kako to da moja rasprava četiri mjeseca ne dolazi na red, a zakonski je rok mjesec dana. Činjenica je da zakone nitko ne poštuje i da bi se mogla suditi i dvadeset godina jer to tako je u našem pravosuđu. Nije mi samo jasno na koji način funkcionira sudstvo i kako im nije u interesu sve riješiti na vrijeme. Čak nije ni bitno na koju će stranu sud presuditi, već da se zna činjenično stanje i da se nešto odluči.

Dan je inače tmuran, spor i kišovit. Sve se nekako vuče, a ni ja se ne osjećam najbolje. Najrađe bih dan i prespavala, no ništa od toga jer nisam ni najmanje pospana.

I ovu jedinu stvar koju sam danas trebala riješiti nisam jer....uvijek nekoga nema....ili ono nazovite kasnije...pa kasnije...pa sutra...pa za tjedan dana...pa za mjesec dana.

U međuvremenu mi obični smrtnici možemo samo čekati i nadati se da će jednog se dana trakavica završiti.

Jučer mi je kiša koja je lijevala ko iz kabla upropastila izlazak. Lijepo sam se spremila za kino, čak i krenula, a onda sam vidjela koliko pada i sjetila se da druga strana ide pješice i da bi vjerojatno bila mokra kao miš. Nazvala i odustalo se.

Vratila se kući, sjela za računalo tj. otvorila Iskricu i da još bude gore saznala da sam prestara za one koji su još stariji od mene. Dobila sam kompliment da sam dobar čovjek, no moj je grad proglašen selendrom, a ja sam se osjećala pa prilično jadno.

Kako bih prekinula red lošeg raspoloženja, skinula sam šminku, otuširala se i jednostavno pokupila u krpe prije devet naveče i stoga jutros evo mene ranom zorom.

Shvatila sam da sam malo zanemarila bloganje i vrijeme mi je da se načnem nekih ozbiljnih tema. Tako ću u kino vjerojatno jutros i to s nećakom (ovo nije ozbiljna tema), a sad je vrijeme da dokrajčim kavu i da provjetrim sobu. Vani pada još uvijek dosadna kiša, skoro je sedam, a ja možda danas odem u Crkvu. Nekako nakon dugo vremena imam potrebu da tamo odem.

Otvorim blog, a ono mogućnost spremanja postova. Obzirom da me nije bilo par dana malo sam se zabezeknula i morati ću to proučiti tj. što sremiti kako se to radi.

Inače sive sam hlače našla i jako sam zadovoljna istima, ali me je šokirao slab izbor hlača po našim dućanima. Vratile su se u modu cigaret hlače koje samo dobro stoje anoreksičarkama i ja unatoč što sada imam ok liniju sam u svakoj izgledala kao nogometašica.

Glede nogometaša neki dan sam imala prilike upoznati jednog i uživo i to sasvim slučajno. Nisam bila impresionirana jer je bio i prenizak i premlad za moj ukus. U principu obzirom na svoje godine ja bi se trebala premaciti u trenere, a kako je u toj kategoriji i Ćiro Blažević ipak mislim da hvala ne bi.

Jučer sam gledala Big brother i šokirala me je činjenica da na upozorenje da se ne može uzeti dva komada mesa dotična gospodična toliko nafrnjila. Inače ekipa mi je dosadna i ne mislim to gledati u dogledno vrijeme.

Jesenski shopping sam obavila pred koji dan,a sada intenzivno tražim neke sportske sive hlače jer istina je živa da se u hlačama najbolje osjećam i najčešće ih nosim.

Pa čak i sada kad je toplo jednostavnije mi je obući hlače nego suknju iako zapravo ne bi smjelo biti razlike. Hlače su praktične, u njima se ne mora paziti kako će se sjesti, a i najlonke pa čak ni čarape često nisu potrebne do kasne jeseni.

Naime moje crvene antilop cipele su jako udobne i mogu ih nositi bez čarapa, a dovoljno su tople dok doista ne zahladni. Općenito bi se moglo reći da ne volim taj komad odjeće pa prema tome niti zimu iako zapravo najčešće nosim čizme visokih sara u kojima tek imam kratke čarapice i to mi je dovoljno.

Ove godine neću kupovati čizme jer su prošlogodišnje sasvim ok, ali bi trebala kupiti novi kaput. Stari je malo olinjao, a i dosta je tanki pa kad ga obučem za ciče zime smrzavam se kao malo tko. Srećom najčešće sam u toplim prostorima, ali je istina da volim prošetati u zimski sunčani dan kad se dah ledi. Srećom jaknica je još lijepa i tu nema problema, a na kaput ću naići. A valjda i na sive hlače kakve mi se sviđaju.

Iznenadila me temperatura danas popodne na obilaznici koja je pokazivala preko 30 stupnjeva. Ljeto se je vratilo u punom sjaju. Toplo je i ja bih narađe otišla na more se malo iskupati kad već nisam imala sreće u osmom mjesecu.

Izgleda da će ovo biti lijepi rujan. Prognoza je dobra za ostatak tjedna, ali ipak mi je malo prevruće.
Nedostaje mi Riječanka čije sam postove obavezno čitala ponedjeljkom i četvrtkom.

Jučer sam bila u manjem shoppingu. Kilaža je otišla prema dolje pa sad stanem u konfekcijski broj 38 što je uspjeh za mene i to veliki. Kupila sam lijepe tri majice i kako sam već u kolovozu kupila dvoje cipele riješila sam pitanje jesenje garderobe. Još koje hlače i to bi bilo to.

Danas sam i državi podmirila sva dugovanja i sad sam na nuli s državom. Trebalo mi je neko vrijeme, ali sad sam uhvatila ritam i vjerujem da više neću upadati u probleme s dugovanjima prema njoj.