Od petog mjeseca pa sve do sada predmet ostavinske za mojim ocem se nije pomakao s mjesta. Danas sam zvala sud i saznala kod koga je predmet i da teg mogu nazvati kasnije oko jedan iz razloga što su sada rasprave. Nije mi samo jasno kako to da moja rasprava četiri mjeseca ne dolazi na red, a zakonski je rok mjesec dana. Činjenica je da zakone nitko ne poštuje i da bi se mogla suditi i dvadeset godina jer to tako je u našem pravosuđu. Nije mi samo jasno na koji način funkcionira sudstvo i kako im nije u interesu sve riješiti na vrijeme. Čak nije ni bitno na koju će stranu sud presuditi, već da se zna činjenično stanje i da se nešto odluči.
Dan je inače tmuran, spor i kišovit. Sve se nekako vuče, a ni ja se ne osjećam najbolje. Najrađe bih dan i prespavala, no ništa od toga jer nisam ni najmanje pospana.
I ovu jedinu stvar koju sam danas trebala riješiti nisam jer....uvijek nekoga nema....ili ono nazovite kasnije...pa kasnije...pa sutra...pa za tjedan dana...pa za mjesec dana.
U međuvremenu mi obični smrtnici možemo samo čekati i nadati se da će jednog se dana trakavica završiti.
Post je objavljen 19.09.2006. u 09:26 sati.