Krasno subotnje jutro. Ptice pjevaju, iz vrtova namiguju tulipani raznih boja. Moja kosa je katastrofa. Upravo je svezana u jednu gomilu koja nema veze ni s repom, ni s punđom, a najmanje s frizurom. Podočnjaci su mi do brade, a preda mnom je velika ispijena šalica kave i već si razmišljam da kuham drugu, jer još mi treba trunka te gorke tekućine.

Danas je bio dan prepun planova, a u mome tijelu, naravno jer su došli oni čarobni dani u mjesecu je jedva bilo snage za otići do kuhinjskog ormarića i popiti famozni analgin i to cijelu tabletu.

I propade dan. Jer evo prošlo je svega sat vremana, a meni se spava. Znam, ako i operem kosu da će frizura biti katostrofa, podočnjaci se neće smanjiti do sutra da ne znam koliko spavam i jedino s kilom šminke i temeljitom upotrebom četke i nekakvih špangica (pa da napravim neku pletenicu) ću izdaleka biti nalik na žensko biće.

To sve ne bi bilo relevantno da je radni dan. Jer moraš. Mislim boli ne boli, svijet ne čeka. Popije se analgin, nabaci fini parfem i po cijeli dan slušaš komentare danas izledate pomalo umorno Loptice, a ti i dalje radiš ko robot i sve je u redu. Ili nije.

I mobitel kao da zna da su ti dani u mjesecu. Bliži se podne. Niti jedne poruke, niti jednog poziva. Ah lažem. Stigao upravo poziv za kino. Odgovor šaljem sms popodne. Sad ne znam. Jer doista ne znam.

Jer doista ne znam što ću danas raditi. Da li ću se uspjeti pokrenuti iz ovog ameba stanja. A nije niti bitno. Danas je subota. I ako neću ne moram ništa raditi ili možda moram....

A voljela bih.....

Blogeri se skupili, popili koji čaj iako je Velebitsko na akciji 10 kn bilo večeras i čoporativno otišli u Tvornicu. Kako mene ista previše podjeća na SOK nisam išla. Nije to moj tip glazbe (u stvari prvi put sam čula to ime) iako je društvo ok....Ali...ne večeras.

Od dva, napravila jedan i pol. Sutra ostatak. Beskrajno sam umorna nakon odmora od 5 dana što pokazuje da sam samo izašla iz forme. Mislim forme odmaranja.

Nije to nuklearna fizika, ali od silnih brojki se čovjeku malo zmuti u glavi.

Sutra je gotovo, a onda neke druge stvari ispočetka.

Ne doista nije jednostavno.

Mislim ispočetka.....

Lijep dan.... Sunce, kavica s frendicom, rolanje i tako nekoliko sati. Iscrpljena maksimalno s osmijehom na licu. Malo gledanja u sivu kutiju i spavanje. Sutra je ipak radni dan.

Danas sam u rozom. Nekad sam se smijala toj boji jer mi je bio sinonim za krajnji neukus Švabica po našem vrlom Jadranu, ali...Vidim da mi pristaje. Mislim bar ta nijansa...A to je baby roza. Za poluditi...

Nekad davno kad sam birala haljinu za maturalnu večeru u Branimiru su mi iznijeli ciklama komplet. To neće biti u modi već slijedeće godine, a u pitanju su i preveliki novci. Odlučila sam se za narančastu haljinu u stilu pedesetih i crni sako (u principu šulja sistem) koji naravno nisam nikad više nosila u životu. Bilo je jeftinije, a mogu reć i efektije. Cijelu noć sam plesala što i nije bilo tako zato što sam bila posebno lijepa taj dan (a jesam) nego su brojke išle u moju korist. U razredu je naime bilo 7 žena i sve ostalo dečki, a ko za vraga njima se je plesalo tu noć. Što meni nije teško palo. Iako na peticu imala sam udobne cipele..

Jutrom ranim bila sam na Zetovom autobusu s kilom šminke na sebi, u jarkoj narančastoj haljini i srela jednu curu iz Kemijske škole koja se je isto vraćala s maturalne večere. Popile smo kavu i prepričavale zgode. Ona je otišla. Navodno je već godinama u SAD-u.

Interesantno je kako u naše živote dolaze i odlaze ljudi. Kad si dijete, poznati su konstanta. Mislim 8 godina s ljudima ideš u isti razdred, pa se onda taj vremenski period smanjuje, četiri godine ideš s većinom u isti razred srednje, dođe fakultet i...

Počneš raditi i gotovo svaki dan bane neko novo lice. Jednom davno sam napravila popis svih ljudi koje poznajem osobno. Imala sam 28 godina i mogla samse sjetiti 5483 imena i prezimena. Velika brojka. Baš i ne. Navodno su neki sportaši, a i drevnim vremenima faraoni spavali s toliko žena , a to je zapravo isto (mislim ne dobivaju sportaši the piramide, ali...).

Prestala sam brojiti. Pogledala sam svoj nick na Iskrici. Moju virtualnu osobnost je upoznalo 1400 ljudi. Koji više ili manje. Od 80000 muškaraca koji se tamo nalaze. Ne brojim spojeve na slijepo. Idem, mislim da je to Uspjeh opisao na svom blogu, ako pokucaš na deset vrata, pet će se otvoriti.....Bezveze u životu to tako ne funkcionira, a kako funkcionira tek trebam naučiti. A mlada sam. Ak ne po osobnoj iskaznici onda u duši. A bore sam i noćas peglala. Do deset ujutro. I danas je zadnji dan mini odmora. Jedan dan posla i opet malo predaha, a onda stiže mjesec maj i.....Volim svibanj. Rođena sam u svibnju i možda zato, a možda i ne priro da mi je najljepša u svibnju.Čeka me velik posao u svibnju. Veseli me to. Posao. Jer radi se o nečem kretivnom i lukrativnom. Uz naravno stare poslove....

A ljudi....Dolaze, odlaze, prolaze, ostaju....Stalno stupamo u jedne te iste rijeke koje su svakim danom sve različitije.

A imao je krasan osmijeh. Šeretski i razvlačio je ko pravi Slavonac. I zafrkavao me beskrajno. A neka mu....

ručala...a sada popodnevno spavanje...kak buju bore zglajhane...mam 5 godina manje...rolanje ili plivanje pitanje je sad????

Izbor je pao a šetanje: noge su preteške za druge aktivnosti :))) Ipak odmaram

Svoje "krasne" oke sam otvorila u pol deset...Upravo se šminkam i ode na kavu, a popodne put Krapinskih toplica. Plivanja najmanje dva sata i masiranje u jakuzziju.

U svakom slučaju kad se zbroji, jer sam bila u Krapinskima i u nedjelju, zadnja tri dana plivam, hodam, plivam, mozak je na paši samo se povremeno uključuje kako bi pratio prometne propise.

Eh da, najnoviji report s dvorišta. Zeko Šarenko je vraćen mami jer je bio premali, ali ga je zamijenio Zeko Crnko. Šarenko, Crnko mojim su nećacima oči ko krijesnice.

Tražim po blogu ljubavne savjete, a doma vidim, da je Zeko Zeko bez obzira jer bio Crnko ili Šarenko. Hebiga možda je problem kaj ja nemam sedam nego trideset i.....a možda imam previše kose pa mi se pamet smanjila :))))

Tamo je pravo proljeće tek stiglo. Tu i tamo koji list, ranih proljetnica ko u priči i mnoštvo turista....Jezera i slapovi prekrasni kao i uvijek. Stigla u 10, vrijeme sunčano, šetnja završena u dva vrijeme kišovito. RUčak i povratak u moj lijepi Zaprešić.

Duša čista i odmorena, iako noge bole. Naravno slijedi terapija andolom jer ipak sam hodala i gledala četiri sata. Od silne ljepote zamutile mi se oči.

Zbog loše prognoze Dalmacija za sada se odgađa, ali...S prvim suncem evo i mene tamo.

Ponedjeljak. Vi na poslu, ja upravo krećem na izlet. Plitvička jezera u proljeće....Veselim se neizmjerno. Promjena plana, ali i Lika nam je krasna.

Čula sam kroz maglu mnoštvo glasova, protrljala je oči, otvorila ih i odmah morala zatvorili jer mi je jarka zraka svjetlosti obasjala lice. Sunčano. Ma super. Ko to priča. Opet mami došle susjede. Zar danas. Mislim stvarno. Mama i susjede....Uvijek puna kuća kad bih ja spavala. Pogledala je na mobitel. Već deset sati. A joj. Zašto nije zvonio. Opet sam zaboravila stisnuti gumbić...Pa trebala sam biti kod Željke u 8 na frizuri....Ustala je brzinom munje, podigla slušalicu:

Dobro jutro Željka,

-Ma sorry, zaspala sam a danas doista ne mogu bez frizure. Kad mogu doći?

Željka se nasmijala:
-Ti mi prvi puta kasniš na frizuru, čuj ludnica je u salonu, tri mladenke, dvije kume....Do kada moraš biti sređena?

- Pa do 19h, moram biti u top izdanju. Mislim tad dolazi po mene.

- Ništa dođem u 15 h? Ti su tu blizu, daj mi objasni gdje?

Odahnula sam. Željka će doći, a ona stigne poslije ručka još malo odmoriti. A četiri sata je sasvim dovoljno da se sredi kosa i bude danas u najmrak izdanju.

Mama je užurbano upala u sobu.

-A čuj kćeri ...Kad ti to točno misliš ić na frizuru??? ljutito će mama.

Rekla je pa Željka dolazi u 3 popodne jer joj je gužva u salonu...

- Gosti su već sada stigli. A ti....Mislim stvarno. Vjenčanje je u 19 h...Neće svećenik čekati tvoju frizuru da konačno odeš pred oltar.

- Mama, pa kakvi gosti? Pa trebali smo biti samo mi, roditelji, braća, nećakinje....Kakvi sad gosti?- panika me počela hvatati

Mama se nasmijala:
- Imam samo jednu kćer? Što si stvarno mislila da neće biti svadbe? nasmijala se mama.

Šmugnula je u kupaonicu. Ona će imati svadbu. Zašto joj on ništa nije rekao. Jučer ju je potjerao kući jer kao on ima momačko veče, i nesreća je da su zadnju noć pred vjenčanje skupa, ali....Nije bila doma mjesec dana...Jučer je bila s Koviljkom. Najboljom prijateljicom. Ni ona nije ništa rekla.

Automatski je ribala zube. Jednu minutu. Dvije minute. Pet minuta. Misli su se rojile. Dobro, haljina može proći pod vjenčanicu, ali nema ništa za poslije ponoći. Ma haljina je super. Ni Ana se nije presvukla poslije ponoći. Ali dobro, Ana je imala vjenčanicu su od 5000 maraka, a njena je koštala 1200 kuna i šivala ju je gđa. Štefica. Ma haljina je mrak....Može je imati cijelu noć. Ili da se presvuče u onu ljubičastu iz Pariza. Ma ne....Mama ne voli tu ljubičastu, a i stara je pet godina. Pa što. Imati će istu haljinu cijelu noć i gotovo. Srce joj je odjednom zapjevalo. Ona će imati svadbu...Desni su počele krvariti. A joj, malo sam pretjerala s tim ribanjem zubi. Nemam filmski osmjeh, ali onih 5000 kuna koje je dala dr. Vukoviću za promjenu svih plombi u bijele su se isplatile....Ma sve je ok.

Što će obući? Buka je bila velika. Ma traperice i majicu....Idem popiti tu kavu...

A jel će se on pojaviti....Mislim, cijela će Zelina pričati i opet će biti predmetom ogovaranja....Posegnula je za mobitelom...

- Marko ti danas dolaziš?
- S druge strane se začuo smijeh....Baš si me probudila i sve si nešto mislim....

- Dragi-nastojala sam da glas zvuči šeretski

- Da draga....smijao se od sveg srca....Točno u 18.30 s muzikom! I svatovima...Aj bok

Gledala je telefon, pa sebe u ogledalu u sobi, pa se uštipnula....Java je.

Brzo je izvadila haljinu i probala je...A joj...ma nije to vjenčanica...ma je....bijela je 70% i do poda. Vjenčanica defitivno. Joj kak je lijepa.... ta gđa Štefica....Bog joj platio. Jesam i ja, 500 kuna, a jesam se istrošila...smijala se sad već od srca

Naime kad god je problem bio prevelik počela je razmišljati u postocima i brojkama. Posljedica dugogodišnjeg rada u trgovini....

-KAAAVAAA

Brzo se skinula, haljinu pažljivo odložila na krevet....i odjurila u dnevnu sobu.


-----------------------------------------------------------------
Danas je trebao poslati dar. Jer danas je vjenčanje. Što je će je veseliti . Sedam bijelih grlica....Da sedam bijelih grlica pravi je dar

Imamo novog člana kućanstva...Zeko Šarenko....Nećacima su oči ko krijesnice....Ode ja spaT.....

Report subotnjeg prijepodneva:
Bila sam na koncertu. I na besplatnoj kavi i besplatnoj Vodi Un1que....Platila garažu i to je to...Organizirala Zagrebačka Turistička Zajednica...Hvala...Odličan party danas na Zrinjevcu for free. Gdje toga ima....A ima. U bijelom lijepom Zagrebu. Ja i moja frendica na klupici....Pričale i pričale....I žena kaže vkradni ga... Mission imposible.

Svaka pomoć je dobrodošla. Za svaki ljubavni savjet kojeg testiram i uspije 1 kuna....

Jučer umjest blog društva izabrala sam film ...Sorry blogeri, ali takav sam petak ispao. Zamijenila sam Vas sam s Djevojkom od milijun dolara jer ..... Ma vidimo se slijedeći petak....ili iza.....Doskočiti ću ja do Vas kao i uvijek...

Ništa neću reći...tek jedan detalj.....Mo coishle uzme tuđi napol odrezak i pojede ga nožem i vilicom....Nema za hranu, ali je ipak dama, pa kad i jede tuđe ostatke.

Duboko me dirnuo. Pobjednica i zasluženo oskarovka. Jest da je riječ o izmišljenoj priči, ali sve me to podjeća na špek iz djetinjstva jedne naše Oskarovke. Pardon Olimpijske pobjednice....U biti razlike nema....I fiktivnu i stvarnu Mo coishle (nadam se da ovo dobro pišem) dočekuje huk tribina...

Pobjednice....I na najdubljem dnu postoje žene (a i muškarci) koji su natural born winners.....Koji ostavljaju trag...Gube bitke, dobivaju ratove....Ko i svi mi, ali njihove se borbe pamte generacijama iza....

Slika:

Mislim frizera je normalno platiti odmah, a napravljeni poslovni projekt za 15 dana. Gdje je tu logika....I poslovnost. Mislim kak se uopće netko usuđuje tažiti novce za odrađeni posao????? Nije to baš tako crno. Mnogima je normalno platiti, ali svi žele odgodu.....U pitanju je raspored prihoda i tako to...Kužim ja neke stvari, ali....Na odgodu ja ne mogu na frizuru. Mogu na Amercican, ali to nije moj stil. A baš bi mi danas jedna trebala. Sreća da imam 50 kuna u žepu.

Da i mama je odustala. Naime ja se moram vratiti u četvrtak i još nešto napraviti, a mojoj je mami Dalmacija predaleko za otići na tri dana (u pitanju je pet, ali mama ima svoju matematiku). A i danas je more bilo previše valovito....Što ću. Nemam pojma. Miško kojem su jučer počele gorjeti sve lampice će me sigurno odvesti u pravom pravcu. Jer ja putujem.

Inače.....danas...šopingiram...idem u kino...ali prvo beauty sleep....i natočiti gorivo...jer zamislite ni on ne ide na zrak....

Čitam najnoviji RIUP i na situ Ministarstva gospodarstva novi natječaj za nofce. Navodno dijele lovu. Istu onu koju sad dobila prošli puta. Figu v žepu.

Za doručak, dopla doza kave s šećer bez mlijeka. Krećem kroz 10 minuta.

Od davnih dana je meni poznato da se u Hrvatskoj malo bolja radna mjesta kupuju. Na stranu sposobnost. I oni vrlo sposobni moraju platiti posao u boljoj firmi ili recimo državne jasle. A i ja sam platila. Svoju prvu stipendiju s 40 samoborskih kremšnita. Stipendija je bila današnjih 2000 kuna. I koliko god sam ja vjerovala da sam je dobila zbog svoje pameti, nakon desetak godina mama mi je razbila iluzije. Loptice bila sam član radničkog savjeta. Imala si treće rezultate, davali su pet stipendija, i rekla sam diši da mu proizvodnja ide u štrajk ak mi kćer ne dobije stipendiju....

Neko ima lovu, ja imam mamu revolucionarku. Vodenjak po horoskopu....Mislim da je sada svakom ovdje jasno da sada i nakonmpetnaest godina gđa. Skočica senior zaslužuje da je kći počasti penzionerskim odmorom. A i sebe...Dalmacija u proljeće, sunčeko umjesto lampi u solariju.... mama najavljuje "galebarenje", ja sam posudila u knjižnici tri knjige....

Vrijeme 18 h popodne:

Nakon 10 dana gladovanja upravo sam pojela:

1/3 sira i vrhnje (ono kaj kumice daju na placu)
2 šnite salame
2 paradajza

Ne moraš se trpati vikala je za mnom. Stvarno si pretjerala. A što bi tek rekla da sam pojela kockicu čokolade. Ili komadić kruha.

Deset dana jedam samo ručak i danas konačno večeram. Meni se ovo ne čini tako puno. Definitvno me se želi riještiti ;))))

Gotov PDV obrazac za jedan obrt i porezna prijava za firmu. Radim od 5h. Na moru sam za tri dana. Jest da danas neću doći doma prije 19.30, ali vrijedi. Ovaj dan vrijedi 7 dana Dalmacije u proljeće.

Greška. Doma sam već sad. Išlo je daleko iznad očekivanja. I neka......

Naspavana...idem popit kavu i malo u život...ali prvo još malo u krpe

Mnoge su godine prošle od onog dana u Fatimi. Vjerno je služila Bogu svih ovih godina, sad je znala da je došlo vrijeme. Prisjećala se Djevice Marije u svoj njenoj slavi, i znala je da je sada vrijeme da kaže svoj konačnu Fatimsku tajnu. Jer Djevica još tada šapnu o ovome ne smiješ nikome govoriti do 23. srpnja 1972. Sutra je taj dan i sam papa dolazi k njoj. Jer Djevica kazaše tajnu možeš reći samo vrhovnom apostolu na taj dan.

Molila je tu noć. Znala je da joj će sutra trebalati mnogo snage i strpljenja da objavi krajnje Marijino obećanje. Plakala je jer je znala da u trenutku kad izvrši svoj zadatak, cijeli svijet će se promijeniti, i nikako joj nije bilo jasno zašto joj je Djevica zabranila izričito da išta prije kaže.
Prevrtala je kamenu pločicu po rukama, koji je u kući njene tete stajao gotovo pola stoljeća.

Mislim rekla je tada župniku da postoji još nešto što ne smije reći prije sutra i nikada nije rekla za postojanje kamene pločice, jer joj tako bijaše naloženo, ali imala je puzdanja u Blaženu. Jer sve tajne su se obistinile iako je cijeli svijet pričao da se tek treća ima ispuniti.

Svanulo je jutro. Kišno i maglovito. Pred samostanom su se zaustavila crna kola, a iz njih je izašao čovjek u bijelom. Pomislio je danas će sigurno biti teško papa jer ako je zapovjeđeno u Fatimi da se do danas ne smije ništa reći sigurno će se na čovječanstvo sručiti veliko zlo. Jer svi su danas imali te nuklearne bombe, mogli su uništiti svijet po nekoliko puta i on iako nikada nije propitivao puteve Božje se ovog današnjeg susreta užasavao....Sjetio se konklave, izbora za papu i one zlatne kutije koju mu je najstariji kardinal uručio isto veče, a koju je samo papa smio otvoriti. Još ne vjerujući da je postao papa, iznenadio se kad mu je prišao niotkuda jedan hrvatski svećenik i uručio kutiju. Izrekao je uobičajene protolarne riječi i na tečnom talijanskom je rekao:
" U ovoj kutiji je četvrta fatimska tajna. Ja ne znam što je unutra, ali Vi morate znati. Imate dva sata da je pogledate, a onda je moram vratiti."

Nikad nije čuo nešto takvo, četvrta tajna...Od Hrvata je znao samo kardinala Šefera s kojim je mnogo puta razgovarao, ali Šefer nikad nije ništa rekao. Kakve veze imaju Hrvati s fatimskom tajnom.

Kutija je bila zaključana. Pa kako da je otvori....Mislim, donio mu je kutiju, a nije mu dao ključ...Ušla je cisterstitska redovnica. Naklonila se. Ništa nije rekla. Ispružila je staračku ruku i na istoj je bio ključ. Poklonila se izašla.

Nervozno je koračao samostanom....Sestre su se klanjale, smijale. Papa je bio s njima, veselile su se, a njegova duša bijaše turobna...Ruke su mu dijelile blagoslov, ali njegova je duša bila zavijena u strah. Jer fatimske su tajne uvike bile najave velike patnje.

Ušao je u malu ćeliju. Čuvarica tajne se naklonila, ništa nije rekla samo je pružila kamenu ploču....Papa ju je promatrao. I sekunde u sekundu zjenice su se širile, usta su se počela otvarati. Klonuo je....Istrčao je iz samostana s kamenom u rukama. Istrčao je is samostana. Vani ga je dočekala kiša. Kapljice su se slijevale niz lice, a bijela je odora u minuti bila posve mokra. Molio je kao nikad u životu.

Čuvarica tajne je sjela na uzak krevet. Umorno je zatvorila oči, a onda je čula glas. Blažena je stajala kraj nje. Kao onda zadnji puta kad joj je dala kamenu pločicu. Rekla je:

"Hvala" nagnula se i poljubila je u obraz. Otišla je isto tako nenadano kako je došla.

--------

Na dan 24.srpnja 1972. svijet je za malog Marka bio i dalje lijep i prekrasan. Veslo dijete taj Marko. Jurio je livadom. Marko je volio Liku iz dubine srca svoga. Tamo je bio najbolji djed na svijetu. Imao je 10 godina i danas je odigrao i partizana i ustaša , pekao se krumpir na vatri dok je čuvao kravu i morao je hitno naći još par grančica da se krumpir ispeče do kraja. Dječaci iz sela su ga zafrkavali. Jesi ti vidio glupog Marka iz Zagreba, smije se i veseli običnoj travi i krumpiru. Aj ima dobre sličice, ali zar su svi iz Zagreba tako ...aj dobro...pa prijatelj im je. A i dobro igra nogomet.

Brankica je gledala grupu dječaka sa strane. Imala je 5 godina, plavu kosicu i izgledala kao vila. Tako su svi govorili osim Marka. On je nikad nije ni pogledao. Kad dođe vrijeme :
"Vidjeti ćeš ti Marko tko je vila Brankica" govorila si je u svom veselom dječjem srčeku.
------------------------------

Da svijet se nije promijenio taj dan. Čuvarica je bila iznenađena, ali mirna....S puno pouzdanja u Djevicu otišla je u vrt pljeviti ruže. Gospodnji su putevi nedokučivi znala je to odavno...Iako je znala da je to nemoguće na trenutak je samo poželjela kako je i gdje.....Ne ne smije na nju misliti. Ne danas, ne nikad.

Većina nas preko 18, a i oni prije imaju određene prihode, a i rashode...Jedan od načina da se nešto uštedi je da su naravno prihodi veći od rashoda, a razlika po mogućnosti INVESTIRA tj. potroši na način da se u budućnosti uveća prihod (ne mislim na dionice nego recimo na tečaj engleskog).

Razne socijalne, obrazovne dobne i ne znam kakve sve grupacije imaju različite vrste i iznose prihoda. Međutim postoji jedna korelacija između povećanja prihoda i povećanja troškova. Obično troškovi rastu mnogo brže nego prihodi sami jer si povećanjem prihoda možemo priuštiti neke stvari, pa onda izgubimo mjeru ili dobijemo kartice i začas smo pod enormnim stresom fali mi love.

U privredi i privatnom životu postoje dvije vrste troškova. Fiksni i varijabilni. Fiksni se ne mijenjaju i uvijek nam prihodi moraju biti veći od njih, a varijabilni se povećavaju srazmjerno obimu prihoda. U privredi postoji zakontist da se povećanjem opsega prodaje, proizvodnje varijabilni troškovi smanjuju a to Vam se zove ekonomija opsega. Privatan život je druga stvar.

Bitno je budžetirati, zaboraviti minuse i ine stvari.

Prvo dobili smo plaću, honorar i džeparac. Mjesec ima 30 dana u prosjeku i isti mora biti dostatan za svaki dan. Jednostavno platiti režije i ostalo podijeliti na 30 dana, ne ostati gladan...kupiti možda jeftine sezonske namirnice tj. zdravo se hraniti.

Drastičan primjer ako ste na socijalnoj pomoći od 400 kuna, a nesposobni privređivati, tih 400 kuna dati ćete za režije, hraniti ćete u socijalnoj kuhinji, a višak sobu (ako imate daj bože) iznajmiti i nadoplatiti režije i priuštiti si koju kavu u gradu.

S dvije tisuće kuna, možete biti samostalni. Kako, a ovako. Posdstarska soba košta 700 kuna (čak i zimi), idete svaki dan u na gablec po 18 kuna što Vas košta 450 kuna, sapun i pasta za zube Vas košta narednih petnaest, čarape...šest pari dostatnih za narednih 6 mjeseci 40 kuna, pola kruha na dan 90, margo 10 i pekmez 8, prašak za veš 1 kg 12 kn, članarina za čnjižnicu 4,50 kuna, a kava u kafiću svaki dan 150 kuna što ukupno iznosi, toalet papir i tako nekako dakle 1500 kuna. Istina nemate mobitel, nemate telefon, sve morate obavljati pješice, ali mjesečno Vam ostane 500 kuna da si nešto priuštite. A što...Nešto što će Vam donijeti veće prihode ili beskrajno veseliti. rezutat je isti a ja sam ipak za beskrajno veselje.

S 3000 kuna možete živjeti punim plućima, pa čak i otplaćivati kredit za auto, voziti se naokolo, a ako se potrudite i naučite kuhati i pametno kupujete namirnice sam trošak prehrane možete smanjiti. A ako imate auto onda možete raditi u lokalnoj pizzeriji kao dostavljač i kupiti si francuski parfem

Šala ili ne. Mislim imati ćete idealnu liniju. Istina ne pijete sokove koji Vas koštaju ako ih pijete 2 l na dan što je preporučen unos tekućine u organizam dnevno najmanje 300 kuna. Jel ih doista trebate potrošiti. Nivea krema za lice još je uvijek 12 kuna, a postoji i šminka na placu i zapravo možete izgledati kao da imati prihode od 7000 kuna, samo ako napravite pravi miks.

Odjeća je drugi problem. Hlače 500 kuna, ako ih same sašijete 100 kuna, ako vam ih saši šnajderica 250 kuna. Kuća ako je sami počistite 0 kuna (tj. cijena vode i običnog praška)....kvalitetna i pouzdana žena za čišćenje Vas košta 40 kuna po satu.

Plan za 10000 kuna prihoda (Vaš san)

3000 kuna za otplatu kredita za stan
1200 kuna režije
500 kuna šminka i higijenske potrepštine
1000 kuna izlazci
1000 kuna garderoba
800 kuna žena za čišenje, peglanje i ostale troškove
1000 kuna hrana
1500 kuna štednja...tj. možete potrošiti na što god hoćete

Ako deset godina izdvajate po 1500 kuna mjesečno uštedjeti ćete 180000 kuna što je recimo fantastičan namještaj za onaj stan koji ste kupili na kredit,. Ili imate i vozite stalno novi auto, ali onda kako bi imali za benzin i pokrili ostale troškovea auta, čistite si sami, ili na izlaske potrošite 500 kuna mjesečno.

Malo smiješno zar ne i zapravo bedastoi post. Ono što želim reći je da se u privatnom životu napravi popis bez čega se doista ne može i to ne može mora biti od manje od prihoda. Ako je to nemoguće, đaci učite sjajno i dajte instrukcije, studenti utovarujte kamione ili konobarite, a penzioneri čuvajte male klince ionak su vrtići prepuni....Mislim posao neće naći Vas (osim ak niste velika faca) nego Vi morate naći posao. Dodatni. Moja me je mama učila, i od malo novaca se da uštedjeti, a moja baka koja nikad nije službeno radila slala mi je novac za svaki imendan (brala žena hmelj u Sloveniji, kopala motikom....sve pošteni plaćeni poslovi).

Voljela bih ja da je to s troškovima tako jednostavno ali nije, pa čak i naš neadertalski marketing kako ga neko komentira na mom blogu neki dan vuče kune in naših džepova. No stvari su jednostavne. Recimo sir. Svaki dan se u Konzumu (zbog neke akcije) može kupiti sir po 30 kuna, znam da je ementaler 80 i drugog okusa, i da su neki od nas gurmani, ali....

Nekima je važna fina papica, nekima je važno društvo, nekima je važan najnoviji tehnološki gadget, nekima machina, ali u osnovi.... Bogati u materijalnom smislu su svi oni koji troše manje nego zarađuju ( ne računajući na buduće prihode) jer živi se sada, niti u prošlosti, niti budućnosti. A bogati u duši su oni koji i u redu u javnoj kuhinji ispričaju koji vic i ne srame se tog reda jer znaju da će sutra biti bolje i sretni su što nisu gladni...

A društveni rad. Dovoljno ga je odraditi i 15 minuta na dan. Recimo svom tati, kojeg su otjerali na burzu pa sad muči muku da preživi uputiti u tajne kompa, naučiti ga engleski, ili mami posaditi cvijeće. A dovoljno je biti samo dobar sin ili kćer. A to nam je dužnost. A ako oni nisu živi moramo biti dobra djeca ove Lijepe naše. A to i nije tako teško. Ne bacati papiriće po cesti, prevesti starca preko ceste, propustiti auto u prometu, priuštiti si frizuru, kupiti koju krpicu i ne zavidjeti drugima....Nije trava zelenija preko plota.

Imamo Papu. Mnogi nisu najsretniji, ali ja mislim da je papa Benedikt XVI dobro rješenje. Zapravo privremeno zbog svojih godina iako godine su relativan pojam. Dovoljno različit od Ivana Pavla, a opet vjerujem dobar pastir stada svog.

Imamo Agrest 3D. Bila sam sinoć na promociji. Lijepo odmjereno, sa stilom...mislim promocija...časopis nisam "prelistala". Multimedijalni je i traje 400 minuta pa će ipak čitanje pričekati vikend. Spoj novih tehnologija i Hrvoja Hegedušića. Legende. Da i lampa stoji.... Mnogi blogeri su prezentirali radove pod imenom i prezimeno. The bloger je napravio odličan posao glede dizajna i samog vođenja kroz sadržaj, ali čestitke cijeloj ekipi. Trebalo je to odraditi.Sviđa mi se što nitko nije cenzuriran, nitko (tj.nijedan umjetnik) nije sveden na cenzurirane dvije minute i nitko se ne prekida usred rečenice.

Imam i Balaševića. MP3 kojeg sam sinpć prvi put poslušala nakon 15 godina vozeći svog Miška. The Umjetnik. I onda i sada.

Balašević, Agrest 3 D, Papa u svakom slučaju zanimljiv i ispunjen dan. Naravno zakopana u brojke od 8-16 h, ali to je doista danas irelevantan podatak.

Čestitke blogerima koji su izašli u javnost, a cijelu stvar možete vidjeti ovih dana na tv-u. Naklada 5000 primjeraka. Nije loše. Čestitke Damiru Trajčeviću iako Damire doista za umjetnost nije važno tko ima i tko nema fakultet kao ni za ništa u životu, osim ako ti nije posao dokazati valjanost teorije relativnosti. A to teško možeš bez faksa. Osim ak si Zagorac. Rodiš se s malom maturom, a nakon osnovne su već Profesori :))))

Prošlo je deset godina od mog moždanog udara. Od onda sam ih imala sedam. Što blažih što težih. Svaki puta sam sve ponovno učila, govoriti, jesti, hodati. I uvijek sam beskrajnom voljom i vježbom, ali i lijekovima nakon najkasnije dva mjeseca bila naizlgled potpuno zdrava.

Liječnici nisu nisu znali uzroke. Nagađali su genetski, stres, tumori. Hranila sam se po njihovim uputama, pila sve propisane lijekove, išla travarima, nisam spavala manje od osam sati dnevno, vježbala. Šećer i kolesterol nisu postojali u mojoj prehrani. Usporila sam život na brzinu kornjače, ali živjela sam i bila presretna.

Njega sam srela na duhovnoj obnovi pred šest godina. Znate tamo gdje se moli za zdravlje i zahvaljuje Bogu na životu pojavio se on vrane kose i crnih očiju. Ispovijedao me. Bio je strog, ali pravedan. Ali kako je bio malo previše lijep nisam mogla ništa reći. Samo sam plakala....Umrijeti ću za mjesec dana, a jedini muškarac kojeg bi mogla voljeti nosi habit....Otišla sam odmah krišom svom fra Štefeku i sve is(pri)povijedila. Dao mi je oprost, ali i od srca se smijao mojim "grijesima". Štefek je rekao, ma daj Nensi zgriješi tu i tamo, bar mi buš dolazila to pripovedati. A ja bum te odrešil. Fra Štefek je naravno Zagorac.

On je bio zapravo nestvaran. S izgledom filmske zvijezde, među stotinjak napaćenih ljudi u habitu stalno je jurio žurio i za svakog imao vremena, osmijeh, savjet i ukor ako je bio potreban...Znala sam da ću ga voljeti do kraja života bez obzira na sve. Na duhovne obnove nisam dolazila, kako ga slučajno ne bi srela, a fra Štefeka sam s vremena na vrijeme pozvala na kavu (i fratri vam idu na kave) i ispovijedila se.

Zdravlje je bilo malo bolje ili malo gore....Štefeka nisam zvala tri godine, a živjela sam kao da je svaki dan zadnji. Udavati se nisam htjela, jer nisam htjela da se desi da me muž oplakuje već za par mjeseci. Ali vodila ljubav jesam. I to često. To je grijeh. Ali ja ga se nisam željela odreći jer voljeti ipak nije grijeh, a ja sam to uvijek radila iz ljubavi. Jer činilo me i živom i stvarnom. Čak se i zdravlje popravilo. Udar nisam imala već dvije godine.

Zdravlje se naglo pogoršalo....Znala sam da ponovo moram po svoje zdravlje u Crkvu. Molila sam, plakala i došao je red na ispovijed. I onda se pojavio on. Kosa je još bila vrana. Na licu koja bora koja ga je učinila još ljepšim, prekrižio me pogledao i pitao koji su tvoji grijesi....Pričala sam bez prestanka dva sata. Njegovo crno oko živo je sjalo. Načas je bilo iznenađeno, ali nikad niti u jednom momentu nisam vidjela osudu, presudu, ništa....Suze su navrle. Nisam više mogla pričati. Rekao je samo dođi ponovo. Nije mi dao odriješenje grijeha, nije mi dao pokoru...
Dođi ponovo....Nemaš grijeha....ali dođi ponovo....plakati ću s tobom.

Sjela sam u auto. Suza je suzu stizala. ...U mraku je zazvonio mobitel. Javila sam se. S druge strane Vlado....Opet sam cvrkutala i znala da ću noćas "zgriješiti".

A onom koji je rekao da dođem, doći ću...za mjesec dana. Ne mogu prije. Jer brzo moram ugasiti ovaj plam što u mom srcu načas zasja, a barem mjesec dana mora proći da isti zasigurno bude pepeo.

A Vladu volim....Iz dubine srca svoga... I on mene voli....ali ništa ne zna....Za njega sam ja jedna vesela ptičica. I jesam. Vjerovali ili ne. Nensi Slamar je veseli mali vrapčić.

Kao što najavih izvrših. Lijepa nedjelja bijaše, a na obzoru ponedjeljak i ozbiljnije teme. Nedavno sam rogoborila protiv kartica, a svojim komitentima uvijek savjetujem da uvedu i takav oblik plaćanja. Koristi su nemjerljive, a prometi porastu odmah pa i po nekoliko puta. Štedjeti treba znati, ali potrošnja donosi razvoj. Kupovanjem se stvara potražnja, a porastom potražnje za proizvodim nastaju nova radna mjesta...stvari idu u krug...i ne samo to...Slažem se s akcijom kupujmo hrvatsko, ali samo pod uvjetom da je hrvatsko konkukuretno. Naša vrla privreda minus iz izvoza tj. kako uglavnom izvozi po niskim cijenama manjak nadoknađuje na domaćem tržištu preko leđa hrvatskih potrošača. Bijaše tako godinama.

Cijeli marketing se danas prodaje pod znanost, ali često sa znanosti nema veze. Počinje se od kojekakvih budžeta, istraživanja, testiranja i ne znam čega. Psiholoških mambo jumbo štoseva. Sretnih brojeva. Jedna čuvena austrijska trtka otvorila je ogromni robni centar na Žitnjaku (propala) jer joj je čuveni numerolog rekao da je 9.9.1999. u 9 sati iznimno sretan trenutak i to treba iskoristiti u poslovnom pogledu. Valjda je honorar astrologa bio prevelik pa je cijela firma propala.

Razgovarala sam s jednim znanstvenikom koji astrologiju doživljava kao razonodu. Nisam ga uspjela uvjeriti da je riječ o grani privrede. U stvari nisam dobro artikulirala svoj stav. A bitan je proizvod ( i to je proizvod). U stvari svaki proizvod ima svog kupca. Neke stvari mi doista idu na živce. Recimo u kad kupujete običnu majicu, ako niste u skladu sa standardima te robne marke, ma koliko bili spremni potrošiti novce nećete je kupiti jer neće biti vašeg broja. Kod takvih prozvoda neke su stvari i razumljive jer njihovi potrošači su njihove hodajuće reklame. A oni ne žele one koji su van gabarita. A to je zapravo vrlo žalosno. Mislim s humanog aspekta. Ako imate recimo pivski trbuščić nema šanse da stanete u nečije majicu...

Rezime zapravo nedjelje je da je bila prekrasna.

Pogledala sam s nećakom Zebru Trkačicu. KOncepcija filma bazirana na prihvaćanju razlika, timskom radu, upornosti, volje i veličini srca. I prihvaćanju različitih individualnosti i mnogo humora....onog s mjerom.Lijepa poruka djeci i odraslima u kinu. A došli su u velikom broju. Kino je bilo prepuno, a priča iako izmišljena kao i svaka bajka lijepa i poučna. I želim da nećak vidi takve priče, a i sam ispriča svoju sličnu priču. Da bude uporan i vrijedan. Da poštuje prijatelje, surađuje, poštuje autoritete, ali ima i svoju volju. Da prihvaća različitost i da ne gubi vrijeme u čuđenju. (poput tete ponekad). Da ima san i plan ...i čvrstine i volje da isti ostvari.... A i bilo je i ljubavi....Zebra i kobila. Slično a različito....

Naravoučenije: Postoji "nogometaš" kojem sam ja the Lopta...moram izbaciti ono skocica...možda u tom grmu leži zec

Friz je očuvan.

Vani je sunce.

Idem u šetnju s najdražim muškarcima, bratom i nećacima. Dobra anticelulitna, a dobra i emocionalna terapija.

Idem u kino predveče. Jest da vodim nećaka, ali i on je muško. Od sedam godina krasnih plavih očiju. Fin i pristojan i odlično društvo.

Popodne ću ubit oko.

Za ručak je juhica, rizi bizi i piletina.

Od anticelutitne kreme opseg bedara mi se smanjio 0,001 mm.

A naveče....a kako je to daleko sada u ovom momentu.

Previše je toga na schedulu....Nedjelja je moram odmarati.

Ah da naveče je Duga mračna noć.

Čeka me dan prepun druženja, događaja, dragih ljudi i odmora.

Moja nedjelja.....

P.S. doista sve ide po planu...a sunčeko sije li sije

Evo danas bila opet kod frizera. Naime frizerka na tržnici u Zaprešiću poznata kao the Plavuša ima jako povoljne cijene, a ja sam izračunala da me skoro više košta šampon, voda, ručnik, regenerator i struja od njene frizure (50 kn je cijena i s peglanjem).

Salon je bio pun. Ali Nadica je imala stvari pod punom kontrolom. Pošalje Vas i na kavicu, uzme preko reda, sve je organizirano kao da ju je sam Henry Ford učio, ali s dušom. Mislim kod frizera se priča tj. "trača" točnije vode se razgovori koji nama ženama život znače.

Razgovoralo se o najnevažnijim stvarima na svijetu kao jučerašnje Drugo lice s čuvenim Pavlovićem. Mislim bosi u studiju. Hej tko je tu lud.

Saznate usput kako njegovati svoju kosu doma. I na kraju nakon dva sata izađete s prekrasnom frizurom. Kosa blješti. Na oči se stavljaju sunčane naočale (šminka nije bila on) i svi pogledi s terasa se okreću u Vašem smjeru jer Vi tj. Vaša kosa izgleda ko da je upravo live prikaz neke reklame za kosu. Feelling je genijalan. Glava se cijeli dan drži uspravno, a kad se nanese šminka i oči dobiju drukčiji sjaj. A onda ste cool i sexi i cijeli svijet pripada barem na minutu Vama.

A svaki put kad dođete u taj mali salon na zaprešičku tržnicu izađete s novim lookom. Rade mlade frizerke i naučnice i zapravo bi se salon mogao nalaziti u srcu Pariza po stilu frizura koje se tamo rade. Najbolje se ipak naručiti. Ponekad je previše gužva. Cijene su ok, dobro rade i može se desiti ako uletite s vrata Vam kažu dođite za dva sata.

A ja naravno jesam. Jutros u osam. U 12.30 sam jel lijepa, a u dva na Zagrebačkoj špici s prijateljicom. Krasna ti je kosa. Kad je čula cijenu frizure pala je u nesvijest jer to isto u metropoli košta najmanje120 kuna. Jer je to frizura na dugu kosu. I to u no name salonu.

Poslali mi kavu u Buldogu. Neki mladac krasnih plavih očiju. Osmijeh mi se razvukao na n-tu potenciju (a tek ego). Zahvalila sam na POST IT papiriću koji nosam u torbu (ah svašta u njoj ima), ali umjesto broja nacrtala sam smješka. Nisam spremna dati broj nekome tko je od mene mlađi deset godina. Nisam ja Demi Moore. Ipak sam ja Plavuša.

U principu prosječna, ali s frizurom babe. I zato ruke frizerke više vrijede na tržištu nego sat instrukcija profesorice engleskog. Ne zbog toča što nas učine lijepšima izvana, nego što nam i taj vanjski sjaj obasja dušu koja se proljepša paralelno s frizurom.

Savjet naših mama. Kad si nesretna promijeni frizuru i kupi cipele. Defitivno djelotvorno. Iako cipele neću danas kupiti, ali uočila sam jedne krasne.

A dosta nas je došlo. Neki koji su pisali, neki koji nikad nisu pisali, sa svih lista, a neki koji su u redizajnu. Bilo je naravno veselo. Glavne teme su bile Kama Sutra i Masoni. Naizgled nespojivo.

Ma ne znam. Jedan bloger me uvjerava za pokretanje bilo kakve emisije radio ili ne daj bože tv trebaš biti ime. Da je u Hrvatskoj sve stvar nepotizma čiji si i tako to. Da bi projekt bio ozbiljan da na njemu treba surađivati više ljudi. Osim ako se ne zoveš Jergović, MIrković ili tako nekako. Ime. Nomen est omen. Ma što ja znam. Kako uopće stvoriti ime ako neke stvari ne realiziraš. Ljudi su uvjereni da bi imali obrt ili firmu trebaju imati neka posebna znanja, visoke škole. U osnovi uspješne firme je common sense koje mnoge naše firme nemaju. (Poglejte kak si je Čović rasterao godinama najbolje ljude, a dionica POTUNULA.....)

Ja znam da nepotizam postoji, ali sve svoje jobove i prilike zaradila sam sama. Kako? Vrlo jednostavno. Zagorka sam porijeklom, a mi nemamo onaj plemenski kodeks. Stric će ti naći posao . I tako to. I uzdaj se u se i svoje kljuse. Da bi upisala MIOC imala sam svih osam osnovne prosjek 5.00 i svi su me uvjeravali da mi treba veza, a ta moja veza nije poslije upisala svoju kćer koja ja imala prosjek 4.80. Sreća. Ma nije. Naprosto u moje vrijeme su se u MIOC upisivali ljudi koji nisu imali famozni 5.00, a kako nije bilo prijemnog sve nas s 5.00 su morali pustiti. Nije bilo prijemnog, ali na primjenjenoj jest. A i tamo su me primili, ne zato što sam imala 5.00 nego zato što su meni no name (prezime je istina vrlo poznato u tim krugovima) dali maksimum bodova. Ponekad i sad žalim što nisam krenula tim putem. No tko zna. Svaka ovca nađe svoj put (pobrine se pastir) pa sam ja sigurno na pravom putu. A na kojem...vidjeti ćemo.

Bloger superstar veli da je zelen jer ima osamnaest. Tu riječ pamtim iz romana Winnetu. Mislim da je bilo Greenhorn. Vrlo sposoban, ako se poznavatelji romana sječaju lika Old Sutherlanda.Ma dajte. Neki su mudri s pet, a neki zeleni s 95.

Srećica. Vrlo upitna kategorija. Kazna. Kazna je po jednom blogeru prerana ejakulacija jer žena ne doživi višestruki orgazam, a muškarac može na miru gledati tv ili tako nekako. (ovo je vic večeri)

E da i masoni. Sistem. Jedan zna samo slijedeću dvojicu. Vladaju svijetom....Brrr....Mož misliti. Vladali su i majkom Terezom kad je skupljala bolesne i siromašne po Indiji. Ma znam. Svak dovede svog nekog. Pa ovaj je ovome dužan. Pa sve možeš kupiti za novce. Jel doista.

Recimo ja vjerujem da bi Bill Gates (zašto on) nemam pojma dao rado pol svog bogatstva da prestanu ratovi po svijetu. I svi ti ratovi i mrtvi i ozlijeđeni ljudi puno više koštaju nego da su ostali raditi i privređivati.

Pa Crkva je grozna. Je li doista. Crkva je iznjedrila Karola Wojtylu tj. Ivana Pavla. Novinari svuda zabadaju nos. Ratzinger ne želi biti papa. Strossmayer nije priznavao papu. Samo ovakva baljezganje pokazuje da je Crkva vrlo demokratska institucija koja ima glavu tj. papu.

Kao i svaka obitelj. Blogovska ima administratora, urednike pomagače. Jedan od njih je rekao da bloger s bazenom i velikim vrtom i voljom da organiziry blog party odmah dolazi na Almost Cool Listu i naravno naslovnicu.

Upoznala sam nove blogerice. Jedna je bila obučena ko ja 1978, starke i sve ostalo. Torba od traper hlača. Druga mi je susjeda.

Zafrkancije i svega ko u priči. A i činjenica da ako si stvarno bolestan zbog raznih čekanja moraš dati 4000 da ti privatni liječnici kažu da ne znaju što je s tobom. Ako si mali i običan čovjek. A znam osobno liječnika koji se trga po nekoliko dana da dobije kolegicu da mu pregleda pacijenta (free of charge). I ista to učini. Zlo mi je što su liječnicima zabranili štrajk. Zbilja neki nastoje od Hrvatske napraviti banana državu. Štrajk je osnova demokracije i zagarantiran ustavom. A sve ostalo je crap.

U stvari neki od nas su ljudi, a neki su isto ljudi. Dobro je i ono što je ponekad katastrofa (cigarete poboljšavaju koncentraciju jedan je od tih bisera). A mijenjaju se i standardi.

Da i ovaj blog večeras je samo dijelom moja umotvorina. Nastao je iz priča ljudi koje sam susrela večeras i ovih dana. Jer razgovarala sam s mnogo pametnih ljudi ovih dana. Tj. slušala sam ih pažljivo. A drugi puta ću još pažljivije....Celebrity nemoj da te boli rame. Dugo te nis vidjela a rado bi popričala.

Družimo se opet. Između ¸19-20 u KIC-u je okupljanje. Izvješće slijedi.

Evo upravo gledam tv i umirem od smijeha....Ja sam jedna vjerojatno od vrlo rijetkih osoba koje reklame ne smetaju nego ponekad i asociraju.

Dapače, neke od njih mi se i sviđaju. Pa tako reklama za Rafaelo me podsjeća na jedno nezaboravno ljeto, a ne mogu da se ne nasmijem Krašoticama. Koliko inventivnosti u tako jednostavnom imenu. Pa onaj čuveni Rafov kokos. Istina ne volim baš kad mi se prekidaju omiljeni filmovi ali ponekad mi dobro dođe break. Recimo da prolistam do kraja Večernjak.

Unatoč ADSL-u, Internetu, TV nema mi boljeg nego uzeti novine, časopis, knjigu. Vjerni sam fun Glorije. Iako onoj famoznoj Žuži ne vjerujem niti riječ, ali danas mi se dopala ideja da nas milovanje čini zdravijima (kažu da regulira visok tlak).A i tamo ima zgodnih reklama i oglasa. On onih za posao, pa najnovije kreme i parfeme. Moram priznati da mi se ženski časopisi uopće ne čine previše pametni, ali volim pogledati haljine, frizure, šminku, saznati koji dobar recept i saznati neke detalje iz života slavnih i manje slavnih. U biti dovoljno je čitati jedan. Ostali ionako prepisuju.

Cosmo mi je pomalo čudan. Sve su žene presavršene. Od naslovnica pa nadalje. Sve su žene turbo uspješne. Mediokrite je zabranjena tema. Volite same sebe i ini pamfleti. Savjeti su tipična instant psihologija koja je danas uzela maha da to više nema veze s pameti. A tek astrologija. Nema danas niti jednog časopisa bez toga osim Glasa Koncila (i njeg povremeno pročitam).

Reklama je za osvježivač zraka....Grozno. Hvala Bogu da živim u predgrađu s čistim zrakom pa mi ne pada na pamet osvježavati zrak osim otvaranjem prozora (non stop). Užasava me sjesti u nečiji auto u kojem je neki turbo jaki osvježivač zraka od kojeg momentalno gubim svijest. Nemojte se ljutiti, ali meni je to uglavnom smrad. Oni borići od prije deset godina su mi bili ok, ali danas i oni preintenzivno miriše. Meni Vam fino mirišu pepermint bonboni, čak mi je i famozni Ralon bolji od osvježivača za aute.

Na reklame za parfeme ne padam, tu vjerujem prodavačicama. Kažem ono u stilu. Želim parfem. Preporučite neki koji je u skladu sa mnom. Ma žene preporučuju genijalne stvari. A što me posebno veseli ne preporuče odmah najskuplji parfem u dućanu. A ponekad i da. A ponekad ga i kupim. I narednu godinu rekla bi moja pokojna baka mirišim ko rojžica.

Volim ja parfeme i na muškarcima. Opore i sexi. Pa kad padne pusa, a ono super glatko izbrijano lice koje odiše s pure sexuality....moram prestati blogati jer bi mogla zaći u područje nekih drugih blogova.

A počela sam s reklamama. Extra smooth...

Svima se nama desili da smo slomili ili imali slomljeno srce. Ovih sam dana dobila upozorenje.

Da se dajem previše. Da se vežem.

Da moram znati da se u početku svake veze nazire i njen završetak, bilo to za tjedan dana, mjesec, dana, godinu dana, pedeset godina. Moj rekord je još neoboren od studenstkih dana. Šest godina hodanja. A tada u to vrijeme to mi se činilo tako normalno, jednostavno i iskreno nedovoljno. Bilo je nedovoljno vatre, strasti, ne znam svega čega ne. Realno gledajući iz ove perspektive radilo se o vezi s pravim gospodinom koji danas ima sretan i potpun život. Drago mi je zbog njega.

Razišli smo se (to sam rekla u prethodnoj rečenici, ali moram ja ponovo). Ja sam u međuvremenu imala i sretnih početaka i tužnih završetaka, a i nekih konstanti. Čak sam i za jedan Božić dobila i zaručnički prsten. Moj prvi pravi prsten u životu. Tu sam ja zahebala situaciju. A u momentu kad sam na prstu the Ivice vidjela prsten nakon nekog vrjemana zasjala je zvjezda visoko na nebu koja za mene sja sada već osam mjeseci, a za koju bi mi eventualno Tesla trebao konstruirati motor da je i doista dosegnem.

A ne bi vjerovali kako sjaji i po danu. Bez obzira jel sija sunce ili pada kiša.

Mama savjetuje: Budi s rudarem. Ostavi se sjaja. Kak da mami objasnim da su zbog naših vrlih političari rudari izumrli. Ili ja ne shvaćam što to ona doista misli. Ili shvaćam, ali nisam gospodar srca svoga.

A ni sudba mi nije sklona. Volim...frajer umre u 33. Volim....frajer je sa mnom osam mjeseci, skužim da je gay, zaluđen sektama i mason, voli isključivo i komunicira preko icq, volim i želim se pomiriti, a frajer se ne pojavi na datu i smije se iz prikrajka, volim, ali sam u krivoj kućici (mislim socijalnoj).

A danas je sve naopako. Postoji cijela jedna mašinerija koja nam objašnjava što je i kakva bi zapravo trebala biti ljubav. A tajna ostaje. Barem za mene. Iako ja volim.

I koliko god je ponekad teško ta je ljubav obojala moju dušu jednom lijepom zlatnom bojom. Pa je tu nijansa plave, pa žute, pa crvene. Doista neobičan sjaj ima taj muškarac...a i moja aura je poprimila drugu boju danom kad sam ga upoznala.

Blind date of course.

Ne znam jel mi spelling najtočniji ali zapravo kao što sigurno znate radi se o idiomu koji označava naše mračne tajne. One koje nikako ne želimo da drugi saznaju. Što je zapravo nemoguće.

Jer svi mi imamo potrebu svoju tajnu povjeriti nekome, prijateljici, mami, nekome na icq, liječniku, svećeniku. Čak i pod pretpostavkom da nitko ne prepriča tu Vašu tajnu ljudi vode naizgled bezazlene razgovore. Znaš čuo sam da je....A tek mediji što oni se iskopaju....što oni sve saznaju (pol neistine i neprovjereno, ali gdje ima dima ima i vatre).

Ali neke tajne ipak ostaju tajne. Kao gdje je to točno Gotovina? Zašto se nije oženio dr. Glumičić?Zašto je Sunčica Lalić sada crnka, a ne zanosna Plavuša? Ja znam čuvati tuđe tajne, svoje baš i ne. Jer mi se nijedna zapravo ne čini tako mračna i grozna da ne bi bila za tuđe uši.

Dobro ne baš za svačije. Ali opet znam da ukoliko se netko baš zainteresira za nekoga ili nešto sve se može saznati. Recimo gledam statistiku bloga. Uredno mi je napisano s koje sam se adrese prijavila. Znači zna se gdje je to točno Loptica. Neki dan kad mi je riknuo mail, bila sam malo paranoidna. Još i danas mi uletavaju ljudi da sam nešto objavila na forumu. Iskreno ne zanima me. Sve sam ih otkantala preko icq-a. Nisam dala pristup. A pošta. Ako ju je netko i vidio. Sto posto sam sigurna da ne mogu završiti u Remetincu. A sve drugo bi se pregrmilo.

Pitanja se nameću. Zašto ljudi misle da se neke stvari mogu sakriti,a dobro se zna da ne mogu. Pa ni famozni peti ortak. Uvjerena sam da postoje ljudi na ovom svijetu koji znaju tko je ubio Kennedija. Znam da postoje ljudi koji znaju i stvarnu Annie . Uvijek će neko nekom reći nekom u povjerenju. I masu puta nisu u pitanju prava imena, ali onoga koga stvarno nešto zanima taj će to i iskopati.

Jednom na jednom blind dateu prije nekog vrjemena (kad sam još to radila) sjedim ja s jednim bivšim pukovnikom HV koji mi je lijepo objasnio kak on sve provjeri na Iskrici. Ma kažem Vam sve ravno Echalonu. I aj ti onda piši krive gabarite na Iskrici. Sve se zna. Evo baš sam sad korigirala tonažu. Ubili me ovi rođendani. Te brat, te nećaci, to kolači s frendicama, mamina pita od jabuka, pa rolada od čokolade.

Moja je tajna da ću sutra bljunuti između 85 i 90 kuna da kupim onaj famoznu kremicu protiv skidanja ....ah celulita (nikad to nemojte priznati svom ljubavniku piše u Cosmu). Sad reklamiraju neke nove, ali ova je provjerena, a kak ne radim njihov public relation neću otkriti ime. Inače bi.

Kako bi cijenjeno blogovsko čitateljstvo uvjerila u djelotvornost iste svaki dan ću javljati gabarite.... :))))

Kad radite kod kuće htjeli ili ne htjeli svjedokom ste onoga što se svakodnevno dešava u kući. Pa tako čujete i svađe. Onda Vam tek (meni) postane jasno koliko je komplicirano živjeti u paru. Koliko je potrebno kompromisa, snage,volje i tolerantnosti. Brojke mi izmiču danas. Pročitati ću novine i nastaviti s poslom popodne. Sve me to podjeća na davne dane, na svađe u kući kad sam bila tinejđerica. Na vođenje mlađeg brata na policiju jer je tata bio pravi nasilnik. Znam da ova svađa neće eskalirati, ali doista je nemam živaca slušati. Znam da nema prava glasa, da nemam što tu reći jer se ta svađa mene ne dotiče, ali ako ništa drugo ružno ju je čuti. A ne samo ružno. U meni ista izaziva vrlo neugodne osjećaje.

A kad s druge strane promotrim svoj emocionalni život, pravi je ...... Možda upravo zato što se ja užasavam lupiti šakom o stol, podviknuti, zauzeti se za svoj stav glasom, ili možda suzama ili napraviti scenu (to bi doista bio vrhunac). Ja sam takva kakva jesam i možda ako nam daju onaj čuveni eliksir mladosti ću se promijeniti u idućem stoljeću ili eventualno za dva. A do tada prihvaćam stvari, ljude i događaje onakvim kakvim jesu i zapravo ne žalim radi toga. Samo ponekad. Kao danas.

Svađa je utihnula. Ono dvoje koje su se svađali biti će si opet dobri. Ja ću pročitati Večernjak, pojesi ručak i nastaviti s poslom popodne. I gricnuti malo torte od jučerašnjeg rođendana svojih nećaka na kojem sam naravno bila sama dok su svi bili spareni.

Znam da je masu tih parova prividno. Da će si već pri dolasku kući okrenuti leđa, dok ću ja okrenuti leđa zidu ili prozoru, ovisno kako sam raspoložena i kako ću lakše zaspati.

Jer sve je lakše kad spavam, nema snova nema pitanja. A čekam poziv. A kad dođe sunce će zasjati iako vani pada kiša.

Posao ne čeka. Ljudi zovu. A baš bih danas bila blue. Izgleda da mi neće poći za rukom.

Upravo sam saznala da mi je na serveru 4 maila koja nisam primila, gmail mi ne radi, tj. radi samo slanje, radim s ht-ovcim da popravim kaj se popraviti da, na icq sam navodno nevidljiva tj. još bolje objavila sam neki oglas na forumu o kojem ja nemam pojma, pa su mi ljudi uletavali masovno neki dan. Istina i Bog icq i dalje kucka i tako to. Mail moram provjeriti za deset minuta, ali fakat mi niš nije jasno. Ja jesam tutlek za računala, ali pomalo me užasava pomisao da me netko hakirao na način da ne mogu primiti poštu. Mislim koja je to fora. Hakerska. Ili nečija osveta.

Mislim ili da netko čita moju poštu....O užasa.

Danas ne idem van s blogerima. Jednog velikog čovjeka više nema. Nije mi se činilo prikladno danas ružiti.

Na našem vrlom HTV-u još jedna repriza. Smogovci se tuže zbog repriza. Neke reprize tipa Velo Misto obožavam. Žao mi je što nema reprize Duge mračne noći drugi dan jer mi uvijek nešto iskrsne u nedjelju.

Da li je život repriza. Ponekad. Kad ne utvrdimo zadano gradivo. Glede ekonimije moram priznati da sam razoračana Ministarstvom gospodarstva. Nema više poticaja za poduzetnike početnike, žene poduzetnice i takve neke stvari. Prošle godine je neko uredno oprao lovu na tečajevima za poduzetnike od desetak sati koji su bili uvjet za sredstva kojih naravno nije bilo dovoljno (naravno kad su ih podijelili među sobom).

By the way poduzetništvo su predavali oni koji se time nisu bavili jedan dan tj. nisu bili poduzetnici, ali znaju sve osobine idealnog poduzetnika. A znaju i podijeliti novce među sobom. Sada srestva namijenjuju gradovima i županijama (bar tako piše na webu Ministarstva gospodarstva). Opet ja o ekonomiji , a rekla sam da neću.
Kao prava Blizanka držim riječ.

Sve je uglancano. Moj Miško, moja soba....Papiri....Jučer sam napisala da ne živim život punim plućima....Mislim da ipak nisam bila skroz iskrena. To jest to je bio samo moje viđenje od jučer. Zapravo radi se o nekim životnim cjelinama koje meni ponekad nedostaju, a ponekad i ne.
Neću reći koga sam to susrela jer nisam dobila odobrenje da tračam, a kad ga dobijem neću ni onda sve ispričati. Kao i obično.

Ne mislim da je ta ili bilo koja osoba bolja od mene, ili da sam ja bolja od bilo koga drugoga ili možda gora. Svaki od nas pa i ja svakog dana iznova bira svoj životni put, utječe na događaje i ljude oko sebe. Mislim da je očito da mi je danas bio puno bolji dan nego jučer. A ne govorim o poslovnom planu...jer ta tema mi je pomalo prevaziđana ;)))

Tako sam danas čula da se sprema eliksir mladosti koji će omogućiti ljudima (naravno nekim) da žive po 300 godina. Neki nisu bili otvoreni na tu mnogućnost, dok su drugi s drugi strane sve prihvatili s dozom humora i veselja. Nagrada za najorginalniju priču je bila knjiga i osvojila ju je jedna Ane od šezdesetak godina koja je prštala životom. Bi ona 300 godina kako ne, a tko mora umrit neka mre. Zavela žena preko radija jednog Bosanca od kojih pedesetak koji bi je odmah ženio i poklonio joj knjigu. Smijala sam se od srca u autu. Mora da sam ostalim vozačima djelovala nestvarno. Navikli smo već na svašta, ali da se netko smije sam u autu. Pa valjda je i to normalno.

A danas su se nametnula neka pitanja. Čije bi ja oke gledala 300 godina...i tako to. Puca me proljeće. I sve što ide uz to....Trešnje ispred kuće pune su cvjetova, kud god se vozim po Zagrebu i okolici trava se zeleni, forzicije se žute, sve je puno pupova.

Mama mi juriša po vrtu. Prvo je sve preštihano, onda je danas posadila lučicu, neki dan ostala čudesa....danas sam za ručak imala salatu iz vrta, a zadnjih par tjedana svaki dan jedem matovilec iz vrta (koji je otišao u cvat).

Danas me je nećak pitao što je on meni. Ja sam rekla. Pile moje. Dijete je umrlo od smijeha. Baš je lijepo nekog nasmijati.

Počela sam se pomalo ne snalaziti. Društveni i poslovni život su sasvim u redu, ali neke druge stvari su pomalo disaster. Rolam pomalo, oko je u redu, ima se posla, ali na previše što je opet u redu...iako iskreno ja bi ga malo više.

Nije više samo aktualna Cvjećarnica. Susrela sam se s jednom svojom omiljenom blogericom i žena me oduševila. Tako pozitivan životni stav već dugo nisam čula. Pomalo joj zavidim. Ne u onom lošem smislu nego zapravo me fascinira kako su neki ljudi sposobni živjeti usprkos svemu i to punim plućima.

A moja pluća. Jurim, žurim, ali zapravo se nisam pomakla posljednih devet godina. Slušam priče nekih mlađih ljudi. Čudom se čudim svijetu. Slušam priče nekih starijih ljudi. Čudom se čudim svijetu.

Davnih dana bila sam revna pohađateljica vjeronauka. Sjećam se i onog nesretnog pape koji je stolovao samo mjesec dana, a onda je došao Ivan Pavao II ili Karol Woytila. Bila sam i na prvom susretu u Zagrebu na Hipodromu. Vidjela sam ga izbliza. Divila sam se čovjeku koji gde god je došao progovorio tim jezikom. Približio se narodu i mladima. Iako zapravo vrlo rigidan u nekim stvarima bio je velik čovjek. Danas svijet tuguje za njim i svi strahuju da li će njegov nasljednik ispuniti tako veliko prazninu.

Vjerujem da hoće. Kako god da je Ivan Pavao II bio poseban i pripomogao skidanju željezne zavjese, a i priznanju Hrvatske, Crkva ne bi opstala skoro 2000 godine da si nije znala izabrati mudro vodstvo.

Zasmetala me ovih dana reakcija medija. Kao hijene pokopali su čovjeka i prije nego što je umro. Tražili mu nasljednika dok je bio živ. Nimalo poštovanja i pijeteta. Neki od nas su vjerovali u čudesan oporavak, drugi su mu priželjkivali da brzo ode i da se oslobodi muka. Bog ga je htio pored sebe. U životu je Karol sve napravio. Daleko više od mnogih ljudi. Svoju bolest i patnje prihvaćao je s dostojanstvom, bez dramatiziranja. Nije dopustio da mu nešto tako ovozemaljsko kao što su bolovi i problemi naruše svjetonazor koji je išao ukorak s vremenom i potrebama naročito mladih ljudi.

Iz njega je izbijala skromnost. Gdje god je došao poljubio je tlo zemlje na koju je kročio. Ispričao se Židovima, počeo dijalog s Muslimanima.

Mnogo je toga učinio, ali i osjetio je da mu se približio kraj. Danas na Bijelu nedjelju katolici mole za spokoj njegove duše, tuguju, a i vesele se jer duboko u nama je ukorijenjeno da nakon ovog života, postoji drugi daleko bolji i ljepši i da smrt nije kraj nego novi početak.

Ovo je dan kad mi se po glavi mota i Alojzije Stepinac, kako su mi na satima povijesti o njemu govorili kao o prvorazrednom zloćincu, a ovaj ga je Papa učinio blaženikom (zasluženo).

Kroz glavnu mi prolazi i tuga za blaženom majkom Terezom i pokojnom princezom Dianom koje su umrle u razmaku od nekoliko dana.
Bila sam tada u Veneciji na nekom poslovnom putu i nevjerica svijeta je bila golema.

Danas nema nevjerice. Papa je dugo i časno živio, ali bolest ma koliko se borio je prevladala i kraj je bio očekivan.

Neka mu je laka zemlja.

Tu sam i idem na blog meeting danas. Počelo je katastrofalno. Oko mi je nateklo u utorak, a posla ko u priči do danas. Lijegala sam i budila se s kokošima i radila po cijele dane...I trošila novce jer i to se mora. Otišle su neke sitnice po kući, neke stvari došle na ludu rasprodaju i tako sam u pogonu cijeli tjedan. Oko je hvala bogu dobro, a sad se spremam još nešto napraviti pa na tulumarenje, ali ne do jutro nego do jedanaest jer sutra imam meeting i to opet poslovni.

Neka nek je posla. Ali ne previše. Malo sam bila previše u pogonu, a sad još trebam preživjeti završne račune....a i to je za ljude.

Aj bok, narode. Izvješće domani