Mnoge su godine prošle od onog dana u Fatimi. Vjerno je služila Bogu svih ovih godina, sad je znala da je došlo vrijeme. Prisjećala se Djevice Marije u svoj njenoj slavi, i znala je da je sada vrijeme da kaže svoj konačnu Fatimsku tajnu. Jer Djevica još tada šapnu o ovome ne smiješ nikome govoriti do 23. srpnja 1972. Sutra je taj dan i sam papa dolazi k njoj. Jer Djevica kazaše tajnu možeš reći samo vrhovnom apostolu na taj dan.
Molila je tu noć. Znala je da joj će sutra trebalati mnogo snage i strpljenja da objavi krajnje Marijino obećanje. Plakala je jer je znala da u trenutku kad izvrši svoj zadatak, cijeli svijet će se promijeniti, i nikako joj nije bilo jasno zašto joj je Djevica zabranila izričito da išta prije kaže.
Prevrtala je kamenu pločicu po rukama, koji je u kući njene tete stajao gotovo pola stoljeća.
Mislim rekla je tada župniku da postoji još nešto što ne smije reći prije sutra i nikada nije rekla za postojanje kamene pločice, jer joj tako bijaše naloženo, ali imala je puzdanja u Blaženu. Jer sve tajne su se obistinile iako je cijeli svijet pričao da se tek treća ima ispuniti.
Svanulo je jutro. Kišno i maglovito. Pred samostanom su se zaustavila crna kola, a iz njih je izašao čovjek u bijelom. Pomislio je danas će sigurno biti teško papa jer ako je zapovjeđeno u Fatimi da se do danas ne smije ništa reći sigurno će se na čovječanstvo sručiti veliko zlo. Jer svi su danas imali te nuklearne bombe, mogli su uništiti svijet po nekoliko puta i on iako nikada nije propitivao puteve Božje se ovog današnjeg susreta užasavao....Sjetio se konklave, izbora za papu i one zlatne kutije koju mu je najstariji kardinal uručio isto veče, a koju je samo papa smio otvoriti. Još ne vjerujući da je postao papa, iznenadio se kad mu je prišao niotkuda jedan hrvatski svećenik i uručio kutiju. Izrekao je uobičajene protolarne riječi i na tečnom talijanskom je rekao:
" U ovoj kutiji je četvrta fatimska tajna. Ja ne znam što je unutra, ali Vi morate znati. Imate dva sata da je pogledate, a onda je moram vratiti."
Nikad nije čuo nešto takvo, četvrta tajna...Od Hrvata je znao samo kardinala Šefera s kojim je mnogo puta razgovarao, ali Šefer nikad nije ništa rekao. Kakve veze imaju Hrvati s fatimskom tajnom.
Kutija je bila zaključana. Pa kako da je otvori....Mislim, donio mu je kutiju, a nije mu dao ključ...Ušla je cisterstitska redovnica. Naklonila se. Ništa nije rekla. Ispružila je staračku ruku i na istoj je bio ključ. Poklonila se izašla.
Nervozno je koračao samostanom....Sestre su se klanjale, smijale. Papa je bio s njima, veselile su se, a njegova duša bijaše turobna...Ruke su mu dijelile blagoslov, ali njegova je duša bila zavijena u strah. Jer fatimske su tajne uvike bile najave velike patnje.
Ušao je u malu ćeliju. Čuvarica tajne se naklonila, ništa nije rekla samo je pružila kamenu ploču....Papa ju je promatrao. I sekunde u sekundu zjenice su se širile, usta su se počela otvarati. Klonuo je....Istrčao je iz samostana s kamenom u rukama. Istrčao je is samostana. Vani ga je dočekala kiša. Kapljice su se slijevale niz lice, a bijela je odora u minuti bila posve mokra. Molio je kao nikad u životu.
Čuvarica tajne je sjela na uzak krevet. Umorno je zatvorila oči, a onda je čula glas. Blažena je stajala kraj nje. Kao onda zadnji puta kad joj je dala kamenu pločicu. Rekla je:
"Hvala" nagnula se i poljubila je u obraz. Otišla je isto tako nenadano kako je došla.
--------
Na dan 24.srpnja 1972. svijet je za malog Marka bio i dalje lijep i prekrasan. Veslo dijete taj Marko. Jurio je livadom. Marko je volio Liku iz dubine srca svoga. Tamo je bio najbolji djed na svijetu. Imao je 10 godina i danas je odigrao i partizana i ustaša , pekao se krumpir na vatri dok je čuvao kravu i morao je hitno naći još par grančica da se krumpir ispeče do kraja. Dječaci iz sela su ga zafrkavali. Jesi ti vidio glupog Marka iz Zagreba, smije se i veseli običnoj travi i krumpiru. Aj ima dobre sličice, ali zar su svi iz Zagreba tako ...aj dobro...pa prijatelj im je. A i dobro igra nogomet.
Brankica je gledala grupu dječaka sa strane. Imala je 5 godina, plavu kosicu i izgledala kao vila. Tako su svi govorili osim Marka. On je nikad nije ni pogledao. Kad dođe vrijeme :
"Vidjeti ćeš ti Marko tko je vila Brankica" govorila si je u svom veselom dječjem srčeku.
------------------------------
Da svijet se nije promijenio taj dan. Čuvarica je bila iznenađena, ali mirna....S puno pouzdanja u Djevicu otišla je u vrt pljeviti ruže. Gospodnji su putevi nedokučivi znala je to odavno...Iako je znala da je to nemoguće na trenutak je samo poželjela kako je i gdje.....Ne ne smije na nju misliti. Ne danas, ne nikad.
Post je objavljen 21.04.2005. u 07:39 sati.