Davnih dana bila sam revna pohađateljica vjeronauka. Sjećam se i onog nesretnog pape koji je stolovao samo mjesec dana, a onda je došao Ivan Pavao II ili Karol Woytila. Bila sam i na prvom susretu u Zagrebu na Hipodromu. Vidjela sam ga izbliza. Divila sam se čovjeku koji gde god je došao progovorio tim jezikom. Približio se narodu i mladima. Iako zapravo vrlo rigidan u nekim stvarima bio je velik čovjek. Danas svijet tuguje za njim i svi strahuju da li će njegov nasljednik ispuniti tako veliko prazninu.
Vjerujem da hoće. Kako god da je Ivan Pavao II bio poseban i pripomogao skidanju željezne zavjese, a i priznanju Hrvatske, Crkva ne bi opstala skoro 2000 godine da si nije znala izabrati mudro vodstvo.
Zasmetala me ovih dana reakcija medija. Kao hijene pokopali su čovjeka i prije nego što je umro. Tražili mu nasljednika dok je bio živ. Nimalo poštovanja i pijeteta. Neki od nas su vjerovali u čudesan oporavak, drugi su mu priželjkivali da brzo ode i da se oslobodi muka. Bog ga je htio pored sebe. U životu je Karol sve napravio. Daleko više od mnogih ljudi. Svoju bolest i patnje prihvaćao je s dostojanstvom, bez dramatiziranja. Nije dopustio da mu nešto tako ovozemaljsko kao što su bolovi i problemi naruše svjetonazor koji je išao ukorak s vremenom i potrebama naročito mladih ljudi.
Iz njega je izbijala skromnost. Gdje god je došao poljubio je tlo zemlje na koju je kročio. Ispričao se Židovima, počeo dijalog s Muslimanima.
Mnogo je toga učinio, ali i osjetio je da mu se približio kraj. Danas na Bijelu nedjelju katolici mole za spokoj njegove duše, tuguju, a i vesele se jer duboko u nama je ukorijenjeno da nakon ovog života, postoji drugi daleko bolji i ljepši i da smrt nije kraj nego novi početak.
Ovo je dan kad mi se po glavi mota i Alojzije Stepinac, kako su mi na satima povijesti o njemu govorili kao o prvorazrednom zloćincu, a ovaj ga je Papa učinio blaženikom (zasluženo).
Kroz glavnu mi prolazi i tuga za blaženom majkom Terezom i pokojnom princezom Dianom koje su umrle u razmaku od nekoliko dana.
Bila sam tada u Veneciji na nekom poslovnom putu i nevjerica svijeta je bila golema.
Danas nema nevjerice. Papa je dugo i časno živio, ali bolest ma koliko se borio je prevladala i kraj je bio očekivan.
Neka mu je laka zemlja.
Post je objavljen 03.04.2005. u 12:47 sati.