Krasno subotnje jutro. Ptice pjevaju, iz vrtova namiguju tulipani raznih boja. Moja kosa je katastrofa. Upravo je svezana u jednu gomilu koja nema veze ni s repom, ni s punđom, a najmanje s frizurom. Podočnjaci su mi do brade, a preda mnom je velika ispijena šalica kave i već si razmišljam da kuham drugu, jer još mi treba trunka te gorke tekućine.
Danas je bio dan prepun planova, a u mome tijelu, naravno jer su došli oni čarobni dani u mjesecu je jedva bilo snage za otići do kuhinjskog ormarića i popiti famozni analgin i to cijelu tabletu.
I propade dan. Jer evo prošlo je svega sat vremana, a meni se spava. Znam, ako i operem kosu da će frizura biti katostrofa, podočnjaci se neće smanjiti do sutra da ne znam koliko spavam i jedino s kilom šminke i temeljitom upotrebom četke i nekakvih špangica (pa da napravim neku pletenicu) ću izdaleka biti nalik na žensko biće.
To sve ne bi bilo relevantno da je radni dan. Jer moraš. Mislim boli ne boli, svijet ne čeka. Popije se analgin, nabaci fini parfem i po cijeli dan slušaš komentare danas izledate pomalo umorno Loptice, a ti i dalje radiš ko robot i sve je u redu. Ili nije.
I mobitel kao da zna da su ti dani u mjesecu. Bliži se podne. Niti jedne poruke, niti jednog poziva. Ah lažem. Stigao upravo poziv za kino. Odgovor šaljem sms popodne. Sad ne znam. Jer doista ne znam.
Jer doista ne znam što ću danas raditi. Da li ću se uspjeti pokrenuti iz ovog ameba stanja. A nije niti bitno. Danas je subota. I ako neću ne moram ništa raditi ili možda moram....
A voljela bih.....
Post je objavljen 30.04.2005. u 11:30 sati.