Nekoliko događaja posljednjih dana slikovito dočarava močvaru hrvatskoga javnog, političkog, društvenog i sindikalnog života. Pokazalo se da su čak i naši susjedi, u vicevima popularni i poznati po svojoj "genijalnosti", podvukli neku crtu i odlučili su se usprotiviti sadističkom orgijanju političara po njihovim glavama i leđima.
Kod nas se dogodilo nekoliko istupa koji su javnosti pokazali da u ovoj zemlji ne postoji gotovo nitko tko je do sada i primirisao državnim, političkim ili bilo kakvim drugim sustavima, a da nema "putra na glavi". I kada ti i takvi sada krenu tjerati nekakve pravde i istine, čovjeka spopadne gorčina i mučnina neviđena.
Prvo zbog toga što, koliko god sadašnja ili bivša vlast imala prste u lopovluku, takve "zviždače" nije im teško prokazati i ismijati, te njihova pravedna i potrebna nastojanja odmah dobiju neke druge konotacije i asociraju nas na neke druge ciljeve, a ne na raskrinkavanje opće korupcije, pljačke i laži. Nažalost, do tih "insajderskih" informacija ne može se doći drugačije, nego preko ljudi iznutra. Samo što sada ispada da gotovo da i nema nigdje čovjeka koji na neki način nije "umočio prste u pekmez". Ili, ako se radi o pokušaju kanaliziranja i homogeniziranja općega nezadovoljstva građana i njihovog organiziranja zbog traženja promjene sadašnjeg načina vođenja politike i smjera u kojem nas sve to skupa vodi, opet isplivaju neki osobni, oportunistički motivi.
Kada se to sve sagleda: da, država očito s pravom može poručiti većini, koja može na neki način zaljuljati temelje sustava, da će uvijek naći nešto protiv nekoga i na taj ga način diskreditirati, a svoje orgijanja nastavit će po starom. Sada je već i slijepom i gluhom jasno da takvi (političke strukture na vlasti) razumiju jedino glasni prasak i da su jedini argumenti koje će prihvatiti oni koji će im pasti na glavu.
Peticija ili referendum s prikupljanjem potpisa sindikata o tome hoće li se ići u generalni štrajk smiješna je, kada se usporedi s metodama i sredstvima kojima se trenutno drugi narodi u Europi bore za svoja prava i protiv "silovanja" nesposobnih i nezasitnih vlastodržaca. Ako ljudi moraju glasati o tome je li im dobro ili nije, imaju li čime platiti grijanje i djeci ručak u školi ili ne, onda smo mi nacija ili zahvaćena epidemijom neke nove, do sada neviđene vrste kolektivnoga ludila, ili smo do kraja zatupili od svih tih "sultana", "šećer aga" i "Branka Uvodića". Što god da je na stvari, trenutni se grofovi, feudalci i kamarila oko njih ne moraju brinuti za svoje dlake, bio im obraz gore ili dolje. Da niti ne spominjemo da oni, koji bi trebali povesti radnike, građane, narod u iskazivanje nezadovoljstva i zauzimanje stava koji neće prihvaćati nastavak ovakvoga stanja i nikakva odstupanja, imaju zakonom propisane plaće u rangu saborskih zastupnika. A i do sada su u štrajk vodili grupu po grupu, djelatnost po djelatnost. Kada su namirili svoje potrebe i zahtjeve, povlačili su se i zaboravljali u trenutku priču o radničkoj solidarnosti i sindikalnoj borbi za osnovna ljudska i radnička prava za svakog radnika koji u ovoj zemlji postoji.
Da novinska kuća koja izdaje Jutarnji list ima milijunske dugove i da su im još veći dugovi oprošteni, znaju i ptičice na granama preko puta njihove zgrade i na krovu Banskih dvora. I ne reagira nitko! Nikakvi "dorhovi", "uskoci", "poskoci", "alfe", "bete"... U otvorenu borb s njima upustio se konkurentski medij koji posluje po istim modelima, samo s drugim jatakom, koji ima i puno manja sredstva za pronevjeru na raspolaganju, ovisno o svojoj funkciji. No, vrlo ih spretno i efektno koristi.
Da županica sisačko-moslavačka živi kao sultan iz Dubaija, a ne politički dužnosnik županije u kojoj i crkveni miševi sakupljaju bočice i nose ih na otkup (one male, "bombice" ili "unučiće", kako vam draže), isto je poznato svima već dva mandata. Tko je gledao barem jedan mafijaški film, naučio je što u takvim krugovima znači prijateljstvo i kumstvo. Kao da ste vezani krvlju. Naručiti prokazivanje takve "mafijaške himere" od strane osobe koja ni sama ne zna što bi, gdje bi i kod koga bi (a usput je javnosti postalo jasno da je u toj svojoj raboti kršila nekoliko zakona i izvela nekoliko prljavih, ali njoj na poziciji koju je do tada zauzimala dozvoljenih trikova), isto je tako u najmanju ruku smiješno.
Isti je princip djelovanja i vođa seljačkih prosvjeda. Malo se galami, izvezu se traktori na cestu, malo se prijeti, malo se vođe raznih udruga i seljačkih sindikata pozovu u ministarstvo, malo se otpiše koji kredit, oni svojim sljedbenicima objasne kako je sve dogovoreno i kako će njihovi zahtjevi biti ispunjeni kroz par mjeseci... I svi se raziđu kući. Prođe pola godine, seljaci vide da su bili iskorišteni u "sendviču", i opet sve ispočetka. A državi u kasi, na račun budućih (još nerođenih) generacija, sve je veći dug.
U to se savršeno uklapa i primjer vođe liječničkoga sindikata. Jest da je to poruka političkih struktura što će se dogoditi onome tko krene "talasati", no da taj, koji je sve to pokrenuo ima čiste ruke i obraz, do toga ne bi niti došlo. Ovako je jedino, što čovjek može iz cijele priče zaključiti, to da se tu radilo o brizi za vlastitu stražnjicu u ime općega dobra i napretka, i nekih viših ideala. A i potvrdilo se da su čak i doktori, gle čuda, "prtljali" po pitanju branitelja, prava, naknada, invalidnina i što god da se je još nudilo. Još jedan šok nakon neslavnoga prekida karijere miljenika seoskih bakica i prodavača čarobnih masti od vraga i tigra, doktora Rubale.
Poučeni ovim spoznajama i iskustvima, mi ćemo naše
potencijalne buduće revolucionare morati prvo provjeriti kod državnih sigurnosnih službi, a onda im dati zeleno svjetlo da nas povedu u pravednu borbu!
Oznake: zov pekmeza
