Kulturna zbivanja u manjim gradovima i mjestima ovise o godišnjim dobima puno više nego što bi to čovjek onako, na prvu, pomislio. Kad malo više o tome razmislite, vidjet ćete da je neznatno više kulturnih zbivanja u proljeće i negdje do sredine ljeta, nego u ostala doba godine. Možda neznatno, ali ipak više. I da sva kulturna zbivanja prate ritam prirode. Slično kao i medvjedi ili ptice selice.
A među kulturnim događajima prednjače, kao što je i red na ovim našim prekrasnim otvorenim prostorima, događaji pod otvorenim nebom. U tome, pak, prednjače razne pjesničke, slikarske, kiparske i druge maštovite kolonije, čijim brojem možemo parirati britanskoj kruni na vrhuncu kolonijalne moći. Tu su u prednosti sredine koje se nalaze blizu kakvog jezera ili većeg ribnjaka, jer mogu i koloniju sivih čaplji proglasiti kulturnim projektom. Pod okriljem grada ili županije.
Tu su, zatim, i natjecanja u svemu i svačemu. Potezanju konopa, kuhanju po autohtonim receptima, starim po nekoliko stoljeća, ali sada u novom ruhu – aranžiranim zdjelama s logom lokalnih trgovina i obrtnika. Borbe teladi, bacanje raznih predmeta u daljine i visine, pokretne izložbe kamenja čudnih oblika… Na sve to dovedite gradonačelnika i neku sekciju KUD-a i evo vam prvoklasnog kulturnog događaja na razini ne manjoj od regije. Misli globalno, djeluj lokalno!
Sav se taj kulturni uragan malo utiša na vrhuncu ljeta. Varošice opuste, sve redom sliče na kulise drugorazrednih horor filmova sa tematikom pogrešnih skretanja. Ali, nije ništa tako strašno. Ljudima je jednostavno vruće pa odu ili na more ili u podrume.
Jesen u mom kraju najavljuju smotre i izložbe raznih plodova prirode i njihovih derivata. Prava je šteta što na svim tim natjecanjima za najveću bundevu ne mogu sudjelovati i lokalne glavonje. Siguran sam da bi stavili žiri na prave muke.
Sveti Martin zatim otvara sezonu visokocijenjenih svetaca, koja se intenzivira u zimske dane i obično kulminira sa svetkovinom rođenja Spasitelja. A to je vrijeme protkano nastupima plesnih i pjevačkih skupina kulturnih, lovačkih, vatrogasnih, željezničarskih i društava drugih profila i interesa.
A tu su i maškare. Fašnik. Znate, ono kad svi idu uokolo i glupiraju se. I nose maske kojima skrivaju svoja prava lica. I svima pripiti objašnjavaju tko su u stvari. Dojma sam da fašnik kod nas traje neprekidno, još tamo od osamdesete. Nakon što je onaj umro. Samo što to u početku nismo imali hrabrosti reći, a sada više nemamo kome.
Jedini kontinuitet kroz cijelu godinu, nešto slično engleskom nogometnom prvenstvu, imaju popularne narodske svetkovine. Proštenja. Zašto i to ne bi bili kulturni događaji? Pa prodaju se svete slike i male drvene bačvice. I drvene figure Majke božje i Zeca s lulom i dvocijevkom. Simbioza tradicionalne, primijenjene i moderne umjetnosti.
A sreća je danas što svako malo veće mjesto ili ozbiljnija općina imaju svoja kulturna i pjevačka društva ili limene glazbe, pa kulturna zbivanja mogu fabricirati prema potrebama ili narudžbama.
Izložbe slika, koncerti, predstavljanje književnih izdanja, kazališne predstave ili kino projekcije zahtijevaju nešto što se zove adekvatan prostor. A s time smo mi svi, razasuti po nepreglednim prerijama oko metropole, malo kratki. Ne bi čovjek rekao, ali za noć muzeja trebate muzej.
Prorijedila su se i izdanja zavičajnih stihova, folklornih monografija i kratkih priča sa srednjoškolskih ili radničkih natječaja. Tko još čita bilo što osim tečajne liste kladionice i oglasa? I flash vijesti kod koga je ta i ta pjevačica sinoć zanoćila.
Rasprave o svim temama, naročito onima iz književnosti, filozofije i ostalih društvenih područja nekada su se odvijale na javnim tribinama. Danas takve rasprave ne postoje. I ne, ne odvijaju se optičkim putem. Jer to nije to. To što se u ime javnih rasprava odvija preko društvenih mreža, nisu javne rasprave nego vršenje nužde na sasvim nov način. Uživo se nešto slično tome danas može sresti na sjednicama gradskih vijeća ili lokalnim stranačkim skupovima. Nadrealan spoj vršenja nužde u javnosti i usmene fantastične književnosti. Pa to dođe nešto kao Sumrak saga po Ivanu Aralici.
Lokalne televizije i radio postaje termine kulturnih programa nemaju zato što takvi programi nemaju sponzore. Lokalni gospodarski subjekti jednostavno se ne vide u tom području. A nekako mi se čini da se baš i ne bi spojili sa kulturnim veličinama regije ili županije. Lokalni radio predstavlja najnoviju knjigu penzioniranog srednjoškolskog profesora u kojoj je ovaj sažeo svoje prethodne dubinske analize Svega oko nas. I taman kad gradski emeritus krene (nakon poduljeg uvoda na temu svoje životne odiseje) tumačiti svoju knjigu postanka, prekine ga jingle: budi dobar kao bece hibrid! Jer sponzor ih je pošteno platio pet za emisiju od deset minuta, pa sad neka urednik i voditelj to rasporede po važnosti materije koja se iznosi u eter. Tako da je slučajni slušatelj na kraju emisije siguran da ovaj čovjek na radiju prodaje novo sredstvo za prskanje krumpirove zlatice. A zna se i lijepo i kićeno izražavati, mada bi to zlaticama trebalo biti svejedno, pošto im ionako radi o glavi. No barem im je učeno i slikovito objasnio što im slijedi.
Ili je na regionalnoj televiziji gost kakav konceptualac ili pokretač nekog sasvim novog smjera u umjetnosti. I taman kad se naš poletarac razmaše, smjestivši sam sebe neznatno iznad Maljeviča i Warhola, režija ga bezobrazno prekine, i na ekranu vam zaplešu personizirane salame: .ja, piko, i više niko! To jednostavno ne ide skupa i točka.
No, iz mnoštva radio postaja ispliva, tu i tamo, pokoja slušanija emisija takozvane pučke kulture. Najpopularniji voditelj takvih emisija u ovim našim krajevima, koji je postao neupitna pučka moralno-kulturološka vertikala, naprasno je prekinuo karijeru zbog krivo prepisanog recepta krivoj osobi (dotična je persona u slobodno vrijeme radila kao liječnik, za zanemariv honorar).
Zasebna kategorija na malomještanskoj kulturnoj sceni i u medicinskoj terminologiji su lokalne moralne, političke ili menadžerske veličine koje su odlučile da su prerasle dotadašnje okvire svojeg djelovanja i vlastite samospoznaje. Jer su iznenada spoznale da su blagoslovljene neviđenim darom za slikanje, poeziju, pjevanje ili gnječenje blata. I onda zakupe cijeli kat knjižnice, dom kulture ili lovačku kuću. I organiziraju izložbu, već razmišljajući kako će im trebati puno veći prostor kada za pet godina predstave retrospektivu. Na silu su sa sobom morali dovući rodbinu. Tamburaši su došli, jer im je umjetnik platio; nema ti majci u nas kulture bez tamburaša. I lokalnih novina i radija. A gradonačelnika za takve ivente dobijete gratis.
I kao što sve teče, tako i priroda započinje svoj novi životni ciklus. Sa svakim novim godišnjim dobom, budi se, nekim svojim dijelom, i priroda. A s njenim buđenjem, nanovo se budi i kulturni život svake palanke...

Oznake: Kultura, palanka, umjetnost