Ili Lex sjedi Zorane! Pardon, sjedi Rex! Ma, sjedite obojica!
Josip Perković je 80-ih godina prošlog stoljeća bio državljanin SFRJ i zaposlenik tajne službe te iste države, popularne i zloglasne UDBA-e. Sve što je radio, radio je po nalogu svoje zemlje, vjerujući (pretpostavimo) da radi ono što je u najboljem interesu zemlje i njenih građana. 1983. godine u Njemačkoj je ubio jednog jugoslavenskog emigranta. Ubio ga je po nalogu državne službe. Vjerujmo, ne iz nikakvog osobnog zadovoljstva ili hira. Ne želim ulaziti u to što se i kako mora u čovjeku posložiti i poklopiti da može hladnokrvno likvidirati drugog čovjeka koji mu ne predstavlja neposrednu prijetnju. Ali, činjenica je da takvi ljudi postoje. Ljudi su to radili, a rade sigurno još i danas. Samo se o tome ne govori javno. Jer se te službe ipak zovu tajne.
Agenti Mossada sigurno i danas po svijetu eliminiraju neprijatelje države Izrael.( Ove je godine u Iranu likvidirano nekoliko stručnjaka za atomsku energiju, civila. Vrlo je vjerojatno da se nisu sami likvidirali.) Isto kao što to rade i dečki iz CIA-e. Ili, kao što su nekada radili KGB-ovci, a danas rade FSB-ovci. Na primjeru jednog gospodina koji je skončao u Engleskoj vidljivo je da su Rusi razvili i džepni format atomskog naoružanja. Kako su do 1989. godine agenti STASI-a po Zapadnom Berlinu i Zapadnoj Njemačkoj likvidirali svoje politički nepodobne emigrante, tako su vjerojatno i pripadnici zapadnonjemačkog BND-a koknuli gdjekojeg stasijevca.
Onda se je jednom SFRJ raspala, a raspala se je i njena zloglasna tajna služba. A na dijelu bivše SFRJ je nastala nova država, Republika Hrvatska. Koja je osnovala i svoju tajnu službu, SIS. Koja je spremno primila gospodina Josipa Perkovića u svoje redove. Čovjek je imao iskustva u takvim poslovima, da ne govorimo o vezama i poznanstvima. Naprosto, znao je iz prve ruke kako se takve stvari rade.
Danas tog istog Josipa Perkovića po medijima prozivaju razne spodobe i organizacije, kao da je osobno likvidirao sina božjega. Prozivaju i hrvatsku Vladu i predsjednika vlade da skrivaju komunističkog zločinca. I da podržavaju i odobravaju komunističke zločine. Za razliku od Njemačke, koja je donijela zakon o progonu komunističkih zločina. Jer kod njih sada nema komunizma, a u zapadnom djelu današnje ujedinjene države ga nije niti bilo. Pa je logično da će donijeti takav zakon. A ne zakon o kažnjavanju kapitalističkih ili "demokratskih" zločina. Pa da moraju krenuti međusobno razmjenjivati ubojice sa SAD-om, Britanijom ili Izraelom.
Naša je nesreća što ne pripadamo gore navedenom, biranom društvu. A nismo niti slični Rusiji ili Kini. Nismo nikakva sila čak niti po našim, balkanskim mjerilima, a za Europu smo stvarno rezervat. I to ne samo ptičji. Pa zato za nas vrijede neka druga pravila.
Njemačka je još 2005. godine pokrenula istragu u slučaju tog istog Josipa Perkovića. Ali tada nije od Hrvatske tražila da joj prepusti taj slučaj, za koji je 2008. nastupila zastara. Njemačka sada traži izručenje dotičnog. Traži to zato jer zna da od nekog kao mi može zatražiti što god želi. Jer je, kako narod voli reći sila. A zna se da sila ne moli nikoga. A izgleda da nam žele odmah u startu pokazati gdje nam je mjesto u novom, biranom društvu.
Josip Perković je bio u samom vrhu Tuđmanove tajne službe. Neki ljudi iz SIS-a su 1994. podnijeli tužbu protiv njega, ali je tužba 1997. odbačena. Bila su to turbulentna i nesigurna vremena i Hrvatska se nije htjela odreći dotičnog tajnog agenta. Jer joj je trebao. Sada su se vremena opet promijenila. Nestale su dvije države i dvije službe za koje je gospodin Perković ubijao i došla je nova, uljuđena, civilizirana europska Naddržava. Za našu malu poddržavu u tom sustavu bi najbolje bilo da se dotičnog gospodina javno odrekne. Da ga odbaci poput one gumene stvari koja se navuče znate već na što. Onda ju iskoristite i bacite, nekada se događaja u kojem ste ju koristili sjećate dugo i s radošću, nekada ga brzo zaboravite. Iako se s ljudima kod nas tako postupa već poduže vrijeme, to nije princip po kojem bi trebale funkcionirati tajne službe.
Ponovimo još jednom. Radi se o čovjeku koji je bio pripadnik tajnih službi dviju međunarodno priznatih država. Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske. Ne nekih nakaradnih zločinačkih tvorevina koje su planski i programski provodile masovne zločine, poput nacističke Njemačke, srpske Krajine ili Pavelićeve NDH.
No, vratimo se naš položaj u novom Nadsustavu. Ono, što u novoj Europi može netko, ne može svatko. I koliko god da je Zoran Milanović s ovim inatom u pravu, toliko bi, ukoliko je u njega imalo mudrosti, trebao biti svjestan toga da se ovaj inat, na ovakav način, ne može dugo tjerati. U trenutnom medijskom kaosu i mnogobrojnim hajkama, najteže pada spoznaja da se naša država mora povući pred europskim zakonom i priznati da ne može jamčiti pravnu zaštitu ljudima koji su radili najprljavije poslove u njezino ime. ( Ovo je slučaj vrlo sličan slučaju generala Gotovine. Koliko god će sada skočiti dežurni čuvari tradicionalnih plemenskih vrednota, opet nismo sami riješili nešto što smo trebali, sada to navlačimo kako kome ustreba i opet nam netko sa strane popuje i dijeli pljuske.)
Sada i bič i košaru s mrkvama drži netko drugi. ( Zlobnici iz susjednog istočnog plemena bi nam se sada slatko nasmijali i rekli da nam tako i treba, jer smo jedva dočekali da opet postanemo bečki konjušari.) Nema nam druge nego plesati kako nam se svira. Inače, ništa od mrkve.
A oni koji su bili protiv ulaska Hrvatske u EU, s argumentima da će nam se iz Europe nametati zakoni, propisi i ritam života, sada su najglasniji su najglasniji u osudi Zorana Milanovića zbog toga što je toj istoj Europi pokazao zube. To je čak i od njih nisko i jadno. Glavna oporbena stranka je po temeljnim odrednicama svojega programa protiv stava sadašnje Vlade i Milanovića. No, oni su konstantno protiv provođenja svih zakona i propisa koje su sami donijeli, tako da bi se njima prvenstveno trebala baviti medicina.
Ostaje nam jedino vjerovati da je u Milanovića toliko pameti i razuma da spozna da sada nije niti vrijeme niti mjesto za suprotstavljanje brojnijem i nadmoćnijem neprijatelju. I da problem krene rješavati trenutno i transparentno, kako to vole pričati na zapadu. Kad se Terminator obrati nekome sa "Talk to the hand!" to jest simpatično i frajerski. Nama bi se, nažalost, moglo grdno obiti o glavu.

Oznake: udbaši, glupost