Kada su, neposredno nakon dolaska nove vlasti prije dvije godine, novinari pitali Keruma zašto ne dolazi na sjednice Sabora u koji je izabran, odgovorio im je da što će dolaziti kada ionako ne može na ništa utjecati. Jer, zna se čija je zadnja, dolazio on ili ne dolazio dođe na isto i njemu i nama, odnosno onim građanima koji su ga birali.
Sabornici će svoju plaću primiti, onaj tko ima većinu ruku sakupiti će te ruke jednom u dva mjeseca da izglasaju što se od njih očekuje, a građanima će biti onako kako će im biti.
Zadnjih nekoliko tjedana u javnosti se je sve više počelo govoriti o raznim inicijativama građana i udruga društva, a koje traže hitne i korjenite promjene u političkom sustavu i njegovom funkcioniranju. Prema nekim od tih zahtjeva, svi političari koji su u ove naše samostalne 23 godine živjeli životom bubrega u loju, trebali bi sada dobrovoljno odstupiti s vlasti i prepustiti sve političke funkcije nekome drugom. Još se nije iskristaliziralo kome. Uglavnom, nekome tko sve ovo vrijeme nije ni prismrdio političkim jaslama. Premisa je fantastična, mora se priznati. Kerum je svekolikoj hrvatskoj javnosti opisao posao visokog hrvatskog političara. Sabornici i članovi Vlade nam svakodnevno demonstriraju svu ljepotu svojega posla. Koja se sastoji od davanja besmislenih izjava i donošenja i provođenja bezumnih i štetnih zakona, za što neće trebati nikome nikada odgovarati. I sada bi mi trebali vjerovati da će se svi oni toga odreći u nečiju korist?
Opet se pokreću i krče neki treći putevi. Predvode ih veliki ljudi s još većim vizijama. Samo je pitanje jesmo li mi dovoljno velika pozornica za dokazivanje njihova nemjerljiva talenta. Jer, njima je samo svemir granica, a poznato je da svemir, gotovo sigurno, nema granica. Za razliku od gluposti, za koju svakodnevno dobivamo potvrde da sigurno nema granica.
Prvo što ti putnici na novom putu objave, njihove su projekcije koliko postotaka vlasti očekuju na državnoj razini, u takozvanoj visokoj politici, gdje je dovoljno pokretati diskusije i iznositi svoje stavove o svemu da bi se bilo cijenjen i uvažen član političke elite.
Dosadašnji novi putevi, koji su već završili u Saboru, više ili manje u postotku prema svom očekivanju, bave se iznošenjem narodnih mudrosti i doskočica, ili pak neprestano zvone, poput praznih lonaca, i kad treba i kad ne treba, i kad imaju što za reći i kad nemaju. Uglavnom nemaju, ali onda govore još više. Jer misle da tako treba. Biti protiv svega što netko od vlasti kaže. Jer znaš da za ništa nećeš odgovarati, da te nitko za ništa neće prozivati. A i sami su se već na početku cijele priče distancirali od vlasti i odgovornosti koju ona nosi sa sobom. Tako da je biti protiv svega najbolja opcija, mudro su to zaključili naši "pravi" opozicionari. Potezi vlasti obično rađaju podsmjehom i još većim padovima svega i svačega, tako da uvijek možete reći kako ste vi, kao prava oporba, kojoj je na prvom mjestu briga za narod i građane, još na početku rekli da je to što vlast planira i radi ćorav posao. A ako nekim čudom Vladi i uspije nešto konkretno i dobro napraviti, uvijek možete reći da bi vi bolje. Jer, to građani ionako neće nikada saznati, mogu vam samo vjerovati na riječ.
S ovakvom oporbom kao konkurencijom vlast u Hrvatskoj- bila ona liberalno-lijeve predispozicije kao sadašnja, ili nekakve konzervativne kao prošla/buduća, izmjenjivati će se nesmetano dok sunce bude izlazilo. Samo će nama sve više padati mrak na oči.
Ukoliko bi se i dogodilo da jedna od te dvije opcije ne uspije sama formirati vlast, na austrijskom i njemačkom smo primjeru vidjeli rješenja i za to- takozvana velika koalicija. Jer tu se na obje strane radi o ustoličenim političkim elitama i strukturama, kojima je politika jedino zanimanje i smisao postojanja i djelovanja. Duboko su pustili korijenje u sve pore društva, premrežili su svojim pipcima sve sfere poslovanja unutar države. I sigurno je da nitko od njih neće dobrovoljno dići ruke od povlastica i privilegija koje su dosada stekli i uživali.
A da ih se pokuša prisiliti da barem promijene način ponašanja i svoj odnos prema građanima, potrebno je puno više od sadašnjih "pravih opozicija" i "novih puteva", čiji će ciljevi i u budućnosti biti uključiti se u što većem postotku u podjelu slasnog kolača vlasti. Po mogućnosti sa što manje odgovornosti, a najbolje bez ikakve.
Da će se nešto promijeniti potpisivanjem nekakvih peticija preko interneta, u papučama, iz fotelje u sobi, jednako je vjerovanju da ćemo u lipnju iduće godine na Marakani istrčati protiv Bosne ako obučemo majicu na kojoj piše Messi.
Oznake: putevi, stranputice, puća i bespuća
