Naš je bojovnik Josip Joe Šimunić svoju predstavu izveo negdje na vrhuncu sezone čekića, maljeva, rakije i razbijanja ploča sa čudnim slovima. Netko bi mogao reći da je njegov ispad na maksimirskom travnjaku bio primjereniji kontekstu zvjerinjaka preko ceste. Netko drugi bi pak zaključio da nema niti jednog stanovnika zvjerinjaka koji bi sebi dozvolio nešto takvo, čak niti za ljetne vreline, kada mu voće u trbuhu fermentira pa udari u glavu.
Svi sudovi su dosudili i presudili tako kako jesu, Joe je napravio to što je napravio, očigledno nije moga suspregnuti radost što će se susresti s mnogim "dječacima iz Brazila" koji vuku hrvatske korijene. Opere, pozdrave i odzdrave, povijesti i legende ostavljamo na procjenu stručnjacima. Dobro je tek spomenuti se posljednje povijesne epizode uz koju se veže Šimunićev napjev - državne tvorevine koja je službeno i prema zakonima provodila likvidaciju ljudi "druge" vjere i nacije, "drugog" imena ili političkog opredjeljenja.
U cijeloj su priči, zapravo, zanimljive dvije stvari.
Prva je velika ljubav popularnih sportaša, a i nekih drugih hrvatskih selebritija, prema domovini, naciji i, ponekad, prema dragom vođi, ovisno tko je on. Ljubav je njihova nemjerljiva, spremni su uvijek ostaviti srce i krv na bojištu za svoju domovinu. Jedino što većina njih nije spremna ostaviti porez u proračunu ljubljene domovine, nego su po tom pitanju pravi kozmopoliti, kojima nimalo ne smetaju čudna mjesta čudnih imena koja im stoje pod "prebivalište", bitno da je porezna stopa zanemariva.
Druga se stvar još više tiče našeg Josipa. Čovjek je igrao nogomet širom svijeta. Nije mu palo na pamet nigdje drugdje izvoditi takve predstave. Na primjer, u Njemačkoj. Jer bi završio u zatvoru i bio novčano kažnjen da mu takvo nešto nikada više ne padne na pamet. I tu je velika sličnost između njega i bezbroj naših iseljenika na "privremenom radu u inozemstvu". Koji u tom inozemstvu rade, zarađuju pare, školuju djecu, ostvaruju karijere i ponašaju se u skladu sa zakonima toga inozemstva. A kada dođu u svoju jedinu, voljenu i nikad neprežaljenu domovinu, počinju s arlaukanjima kao i Joe na Maksimiru.
I to samo zato jer mogu. Znaju da u ovoj nakaradi, koja se službeno zove Republika Hrvatska, ako imaju para, mogu raditi što god im padne na pamet. Mogu gaziti ljude, iživljavati se na njima, soliti im pamet, prodavati im priče. Ili jednostavno, kao i Joe Šimunić, vršiti nuždu u javnosti. I još poslije biti slavljeni kao nacionalni heroji.
Oznake: lijepa umjetnost
