Početkom devedesetih, kada smo krenuli putem Švicarske, nacija je promijenila odnos prema radu. U samo dvije-tri godine, na samom početku desetljeća turbo folka i pod'zetnika, promijenio se stav prema tom socijalističkom atavizmu, koji smo nastojali odbaciti brže nego zmija noge. Rad je postao nešto sramotno i primitivno, svanulo je doba export-importa. Da nam slijedi vrijeme neslućenog i nemjerljivog obilja, obznanio nam je najdraži predsjednikov unuk, kupivši svoju prvu banku racionalizacijom školskog lanč-paketa.
Vezak je zatim vezla, marljivo, Hrvatica državica mlada i izvezla ga je do danas u tri grane i par raspletenih niti koje kvare uradak.
Jedna su grana glasnici novog doba, menadžeri, komunikatori, vizionari, mešetari, umjetna inteligencija i još umjetnija buržoazija.
Druga su grana oni koji su uvidjeli da se i bez rada može preživljavati i provlačiti. Sustav im je ostavio vrata otvorena i oni se sada provlače, na obostrano zadovoljstvo i korist, shvativši da im je isto rade li, ili su u sustavu socijalnog zbrinjavanja u bilo kojem obliku. Nije im isto, bolje im je da ne rade.
Treća su grana moderatori, mislioci i pronosioci novih ideja i rješenja. Fali nam, vele, znanja i vještina na području proizvodnje. Ali zato imamo za svako područje mislioca i rješenja na izbor. Iz svih kuteva, na sve načine. Samo više nemamo to na čemu sprovesti.
To su one raspletene niti, sjećanje na nešto što se zvalo rad, rad u proizvodnji nečega. Danas to izaziva čuđenje u našem malom svijetu, zbunjuje mislioce i kvari im razrađene koncepcije i spasonosne za sve ideje.
Usralo se pod'zetništvo, usralo se burzovanje i menadžiranje, sada su nam i misli usrane. Ukratko, usrali smo i vezilju i vezak. A da smo zmija, vjerojatno bi i noge.

Oznake: evolucija radničke klase