Bilo jedno selo čiji su seljani generacijama živjeli od ovaca. Ovce svih seljana su zajedno pasle i svi su ih seljani zajedno čuvali od vukova. Kad je nekome trebalo novaca, uzeo bi ovcu od svojeg broja i prodao ju u gradu. Vukovi su već bili na rubu očaja i lipsali su od gladi. Onda su se odlučili na jedan sasvim novi pristup, o kojem su čuli priče da ga koriste vukovi u dalekim zapadnim šumama.
Vukovi su se podijelili u tri grupe i sa tri su se strane približili stadu. Prvo su se počeli umiljavati psima, a onda i samim seljanima i polako započeli priču s njima. Obećali su im da će, ako ih oni pripuste sa svoje strane samo na trenutak među ovce, uzeti za sebe samo svaki po jednu ovcu da oni i njihovi mladi ne uginu od gladi i to od broja onih drugih seljana, sa one druge dvije strane stada. Također su vukovi seljane uvjerili da će, kada oni uzmu ovce njihovim susjedima, njihove ovce vrijediti puno više. I tako su seljani malo-pomalo popustili i povjerovali u slatke riječi vukova te ih pripustili u stado, svaki sa svoje strane i još su ih pozivali da u što većem broju uđu s njihove strane kako bi onima s druge dvije strane odnijeli čim više ovaca.
Što se dogodilo kada su vukovi jednom ušli među ovce, ne treba posebno objašnjavati. Nisu se posebno zamarali čije su ovce u čijem vlasništvu niti su se zadržali samo na jednoj ovci, nakon što su jednom okusili krv i probudili svoju pravu ćud. Među seljanima je tada nastao prvo metež, a onda međusobna svađa tko je kriv što su vukovi zašli među ovce, odnosno, tko je prvi pustio vukove u stado. Padoše i teške riječi, kletve, zavade se komšija i susjed, rodbina i prijatelji, razvrgnuše se i kumstva i brakovi , a onda sijevnuše i toljage i sjekire i bijaše i krvavih i razbijenih glava. Ono malo razumnih pasa što je ostalo u selu razbježalo se glavom bez obzira kada su ih seljani počeli huškati prvo na vukove koje su si sami u selo pripustili, a onda i jedne na druge.
Vukovi su u selu zaveli svoju haračiju i tiraniju, te se gostiše svaki dan svježom i mladom ovčetinom. Podijelila se vučja družba i u selu na tri dijela i nisu jedni drugima zalazili u obore koje su nadzirali. Seljani tada pozovu lovce iz grada da ih spase od zla i istjeraju vukove iz sela. No, vukovi opet promijeniše svoju ćud kada stigoše lovci i počeše se i njima umiljavati i uvjeravati ih kako oni sada čuvaju seljane i njihove ovce od ona druga dva čopora, a ne može se biti siguran da se i odbjegli psi neće vratiti i pokušati odvući ovce sa sobom u šumu. Ne znamo jesu li lovci povjerovali u tu priču, no iz sela su otišli kako su u njega i došli. Mislili su, neka seljana i vukova, to su ionako njihovi posli, pod tim su si kazanom sami vatru potpalili pa neka se sada u njem i sami krčkaju.
Prolazile tako godine, seljani zapali u sve veću bijedu, sad je njih preuzeo očaj i jad, a vukovi se širili kao begovi i gostili kao da su im slave i sveci zaštitnici svaki dan. Tu i tamo bi seljani malo podigli glas, no jedan pogled na očnjake njihovih "čuvara" ili prijetnja da će ih ostaviti "nezaštićene" od onih "njihovih" brzo bi umirila svaku želju za buntom i suprotstavljanjem zlu i jadu koje su si ljudi sami na vrat natovarili. No, uvidješe ljudi da im na duge staze ovakvoga života nema te se počeše opet međusobno dogovarati što i kako da zajedno učine, kako im od sela i ognjišta ne bi samo zapisi i spomeni ostali. I dogovoriše se brzo seljani, skoro kao da i nije nikakve zavade i zla među njima bilo. Jer, bijaše to selo i prije nadaleko poznato po svojim stanovnicima kao pomalo naivnim i lakovjernim ljudima, ali i na svaku pomoć spremnih susjedima i svima koje je nevolja zadesila. A njih je zadesila zaista velika nevolja.
No, ne bi vuci bili vuci kad ne bi vidjeli što se u selu sprema i kakve bi to posljedice moglo imati na njihov lagodni stil života, kojem su se taman navikli. I opet su zvijeri svoju ćud promijenile, počeše se oko ljudi umiljavati poput mačića, počeše im najtustije i najmekše janjce prepuštati. I opet im krenuše pričati priče o tome kako će im oni dalje vjerno služiti, bolje nego njihovi ovčarski psi prije, kako će "one druge" daleko od njihovih ovaca tjerati, kako će sada stvarno samo od "onih drugih" ovce čerečiti i kako će njima sasvim sigurno biti bolje. Možda ne odmah kao i ljudima u okolnim selima, ali sigurno će im biti bolje nego onima iz preostala dva dijela sela.
Kao što već rekosmo, bijaše seljani iz tog sela nadaleko i naširoko na glasu kao vrijedni i dobri ljudi, ali i naivni i lakovjerni.
I eto, javilo jučer na radiju i televiziji...
Pomisliše seljani, pa prošlo je skoro četvrt vijeka, možda su vuci do sada već i ćud promijenili, pa ovaj puta neće toliko krvoločni i proždrljivi biti. A i ovaca više jedva da i ima u selu. Ako zvijeri ne smanje apetiti, sad mogu jedino njima s leđa kožu oderati. I vidješe seljani kako se vuci opet lijepo u čopore podijeliše i mirno ih mjerkaju, keseći očnjake i oblizujući gubice željne svježe krvi, svejedno čije. I pomisli u tom trenu gdjekoji od seljana da su možda i oni među njima u pravu bili, koji se cijelo vrijeme pitaše kako su bez vukova mogli tolika ljeta živjeti, sasvim mirno i dostatno i s ono malo ovaca što su imali. I da nije možda sve koji su tako razmišljali trebalo iz sela protjerati...

Oznake: basna