Tko stoji ili ne stoji iza uhapšenog gradonačelnika Zagreba možda se dozna, a možda se neće nikada doznati. No neke se stvari znaju. Ne stvari od one vrste koliko se kojoj debeloj guski mazalo vrat, nego od one vrste, na prvi pogled skrivene, ali vrlo značajne i teško razmrsive.
Već nekoliko godina Bandićevi kritičari i oponenti, ali i mnogi "obični" politički i ekonomski stručnjaci upozoravaju na jednu stvar. Bandić je sa svojim ljudima stvorio jednu "paralelnu" političku i financijsku strukturu i "šprancu" po kojoj je grad u stvarnosti funkcionirao. Zvanične institucije su bile tu samo za zapošljavanje "naših ljudi". Po ovom drugom, usmeno dogovornom sistemu se je sve u gradu odvijalo. Nešto slično kao, recimo, Crvena armija u drugom svjetskom ratu. Niti generali nisu mogli donijeti nekakvu malu odluku ako ju nije odobrio politički komesar. Tako niti u gradu Zagrebu nije mogao pasti gradski pečat na ništa ako to prije neslužbeno nisu vidjeli i blagoslovili gradonačelnik i njegovi najbliži suradnici. Kako će se i kada raspetljati to klupko, vidjet ćemo. Ali da će biti teško, hoće. I trebat će posebno oštar mač da razriješi taj čvor.
Znamo da Milan Bandić nije budala. Te da nije ostavljao puno pisanih tragova o svojim mutnim rabotama. Upravo je zato i stvorio paralelni univerzum gradskog poslovanja. A pobrinuo se i stvoriti solidnu biračku bazu, koja mu je, eto, priskrbila već četvrti mandat. Vremena su teška, živi se teško. Nije blesav niti narod, barem ne u onoj mjeri kojom ga smatra većina etabliranih političkih struktura. Vide ljudi koliko oni rade i kako žive, a vide i što i koliko rade saborski zastupnici i ministri i kako oni od toga svog "rada" žive. I na tu je kartu mudrijaški zaigrao Bandić. I naravno da je dobio. I glasove i danas potporu mnogih struktura građana. A to je krivica koliko njegova nečasnim i nezakonitim radnjama, toliko i političkih struktura na državnom nivou i njihove bahatosti i neosjetljivosti na vrijeme i okruženje u kojem djeluju.
Koliko god se to Bandićevoj biračkoj bazi čini lijepo i normalno, javni interes građana Zagreba nisu plaćena hodočašća i godišnji skupovi zavičajnih klubova bosanske Posavine i Hercegovine, niti šarolike aktivnosti stotinjak što braniteljskih, što "braniteljskih" udruga, a ponajmanje prenamjene zemljišta za potrebe prijatelja i stvaranje radnih mjesta kumovima, nećacima i raznim gospodičnama. To bi ipak bile bolnice, vrtići, škole, jeftiniji gradski javni prijevoz...
Jer ipak se tu, na kraju krajeva, radi o novcu SVIH građana koji plaćaju porez, prireze i režije.
No, ponavljam, kada se to sve usporedi sa situacijom na državnoj razini od kako nam je mlade države, nije tim ljudima što se u djecu kunu za "svojeg" Milana, ništa za zamjeriti. Takav je sustav od strane političara svih "fela" stvaran svih ovih ljeta i udomaćio se toliko da narod misli da jedino tako mora i može biti. Jer, u stvarnosti, dobrim dijelom zaista ništa ne funkcionira i ništa ne možeš ako nemaš svojeg čovjeka negdje. A Bandić se je nastojao profilirati upravo kao "naš čovjek" za što više ljudi. I u tome je uspio. Jedini je problem što to sve i nije baš po zakonu. A tu i tamo se i kod nas netko uhvati zakona.
I za kraj, prisjetimo se i rezultata lanjskih izbora za gradonačelnika hrvatske metropole.
Grad Zagreb ima na popisu 680 000 birača.
U drugom krugu izbora 84 000 glasova je dobio Bandićev protukandidat.
A Milan Bandić je dobio 596 000 glasova.
170 000 glasova od onih čiji je čovjek već postao i još 426 000 glasova od onih koji se nadaju da će njihov čovjek tek postati.
I od onih koje takve stvari ne diraju...

Oznake: kako stvari funkcioniraju