...sreća jedna neizreciva!

17 veljača 2014


Preživjela je hrvatska vlast prvi val prosvjeda. Zahtjevi za ostavkama su upućeni i vlada ih je odmah krenula razmatrati. Zaključili su da je najbolje kupiti tisuću i šesto novih automobila, kako bi imali u čemu otići, kada dođe dan odlaska. Prosvjednici su za sada zadovoljni rezultatima koje su polučili prvi prosvjedi i planiraju daljnje akcije. Ako će zahtjevi ići i dalje u smjeru traženja odlaska kompletne vlasti, vlada će biti prisiljena razmisliti o kupnji nekoliko mlažnjaka i barem dvije mega-jahte.
Političke garniture neće odstupiti dobrovoljno, to smo već svi shvatili. Potrebna je i određena masa ljudi koja bi vršila konstantni pritisak na vlast da uopće počne razmišljati o promjeni smjera, odstupanju ili promjeni cjelokupnog sustava- no to je daleka budućnost. Tu kritičnu masu naše društvo još nije doseglo, one strukture koje su već odavno zbog svojeg socijalnog stanja trebale biti na ulici jednostavno nemaju tu pokretačku snagu da bi bilo što pokrenuli u tom pravcu. Jednostavno rečeno, oni danas siromašni, obespravljeni, nezaposleni i na rubu gladi još uvijek nisu dovoljno brojni i društveno i politički važni. Nažalost, to je tako.
Manipulira se brojem nezaposlenih, realno je za broj stanovnika prevelik, no već od idućeg mjeseca će krenuti val sezonskih zaposlenja i ta će se brojka početi smanjivati. Dio i onih koji su zaposleni i onih koji su nezaposleni je oduvijek nešto prtljao sa strane i radio na crno i još uvijek radi. Oni koji su stručni i sposobni i dalje će odlaziti u inozemstvo. Priča će se nastaviti po starom. Kao i godine prije. Postoji, doduše, slabašna nada da vlada najavljenim žestokim ratom protiv rada na crno sama sebi izmakne barem jednu nogu stolice na kojoj sjedi.
Jezivo je u cijeloj priči to što će se, prije ili kasnije, sustav ovakvim funkcioniranjem urušiti sam od sebe. I za sobom povući sve. I one kojima je sada dobro, i one koji su na granici. I svi će skupa pasti na one koji su već sada na dnu. No, ljudi se prave da to ne vide ili se nerealno nadaju da će se nešto promijeniti samo od sebe. Kada ih pitate kakve promjene očekuju, na koji način, ne znaju. Ljudi prirodno zaziru od bilo kakvog nasilja ( osim ako nisu psihički poremećeni), a sve ove godine ih političari i mediji sustavno uvjeravaju da im uvijek može biti i gore. Nekima je takvo razmišljanje već pomalo ušlo i u genetski kod.
I to je glavni i osnovni problem. Kako pokrenuti i animirati ljude da se odupru kriminalu, korupciji, nemoralu i orgijanju koje provode strukture vlasti i moći i time uništavaju njihovu vlastitu budućnost. Apatija je dosegla vrhunac, ljudi su skeptični prema svemu i nema boljeg stanja društva od toga za nesposobnu i lopovsku vlast. No, to ljudi moraju shvatiti sami. Nitko ne može čovjeka silom natjerati na ulicu , protestirati protiv vlasti, ako on sam ne shvati da se uništava njegova budućnost i perspektiva za bolji život njegove djece. Da ljudi koji rade, primaju plaće ili mirovine jedva preživljavaju od prvog do prvog i da nije baš u redu kada im političar koji ima 20 000 kuna mjesečno tumači da i on živi na minimalcu i da ih razumije, to svaki čovjek mora sam shvatiti. Ako ljudi smatraju da je u pravu ministar koji mjesečno dobije 30 000 kuna, a njima kaže da je čokolada ili kino ulaznica luksuz, onda su bilo kakve priče o protestima, promjeni sustava i sličnim stvarima smiješne.
A što politika misli o narodu? Vidimo i osjećamo na vlastitoj koži svakodnevno. Novi automobili, novi zakon o radu kojim će se radnici tretirati doslovno kao prezervativi, novi lijekovi koje će pacijenti morati plaćati iako plaćaju i redovno i dopunsko zdravstveno osiguranje, ukidanje besplatne užine djeci čije su obitelji socijalni slučajevi pa ne mogu plaćati prireze i poreze ( pa da mogu sve plaćati ne bi bili socijalni slučajevi!!), najave poskupljenja školskih udžbenika, ljude koji su do grla u vodi premijer tješi da će im se voda kad-tad preliti preko glave,jer ne može biti novaca i za odvodne kanale i za limuzine...
Čovjeka ne može ništa tako pogoditi, uvrijediti ili motivirati kao istina. A istina je, nažalost, zadnja stvar koju želimo vidjeti ili sami sebi priznati...

Oznake: svakom prema zaslugama

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.