Malo smo opet u rukometu osvojili drvenu medalju. Sad već imamo lijepu zbirku, kao i kakva pobožna bakica onih drvenih tanjura s natpisima "Uspomena iz Marije Bistrice". Kao da nas vodi majstor Gepetto, a ne rukometni stručnjak. Koji motivi krase te drvene medalje, ne znam. Ali nije ni bitno. Da se mene pita, ja bi ih ostavio čiste, pa se svatko gore naslika što mu se sviđa, u preferiranoj tehnici.
Među pedesetak europskih i dvjestotinjak svjetskih država, naši su rukometaši već 20 godina u vrhu, među četiri najbolje momčadi. Znam da je to samo sport, sporedna stvar, razbibriga, zabava, profit za kapitaliste i buržuje. Kod nas je to i manipulativno sredstvo velike moći. No, rukometaši su u tom svojem poslu u samom svjetskom vrhu. Zahvaljujući svojem radu, talentu, zalaganju. Ista je stvar i s vaterpolistima: i oni se više od 20 godina vrte u svjetskom vrhu, u društvu susjeda sa sve četiri strane svijeta. I tko god kaže da to - u toj djelatnosti - nije uspjeh, taj je seronja. Gdje bi nam bio kraj da smo i u ostalim područjima kao u rukometu ili vaterpolu? Dobro, u svjetskom smo vrhu po financijskom i gospodarskom kriminalu, korupciji, nepotizmu, anemičnoj birokraciji. Ali, da smo i približno toliko dobri u ekonomiji, industriji, poljoprivredi, bili bi i Švicarska i Norveška i Austrija u malom. No, ne možemo tražiti baš sve.
U rukometu se godinama četiri iste reprezentacije vrte u vrhu. Nama sada na europskim prvenstvima već duže vrijeme izmiče i treće mjesto. Za nijansu, konjski nokat, što bi rekli ljudi. Ili onu jednu dlaku. Tu nijansu treba iznijeti trener. A naš je ovaj puta ispao pravi panj. Osramotio nas je pred cijelim svijetom, rukometnim i "civilnim". Nakon Šimunićevog konceptualnog projekta, cijeli nas je svijet počeo doživljavati kao fašiste. Nakon Golužinog intervjua novinarima, doživljavati će nas kao uvrijeđene frajle, neotesane, nezahvalne i bezobrazne goste.
"Svi što gube se ljute, to je poznata stvar." No, istovremeno bi svaki sportaš trebao znati da se u porazu ne treba ponižavati ili vrijeđati protivnika. A trebao bi znati i da su sportaši još uvijek najbolji i najpopularniji ambasadori naše zemlje i da to što u svijetu oni naprave ili kažu, vidjet će i komentirati deset puta više ljudi od onoga što kažu ili naprave političari, ekonomisti, doktori ili ne znam tko. No, to znaju i tako se ponašaju oni veliki. A Goluža nije velik, niti kao sportaš niti kao trener. To je sam pokazao i dokazao. On je samo trener. Kao i Štimac, Prosinečki u Zvezdi (koji je, eto, uspio biti drugi, odmah iza Partizana), braća Kovač. Veliki su treneri Wilbek, Bora Milutinović, Milovan Rajevac. Veliki trener zna isprovocirati sreću, kada je nanjuši, zna joj zavrnuti jaja i ne puštati je dok je ne iscjedi do zadnje kapi. Zato je veliki trener i Ćiro Blažević, što god mi mislili o njemu.
Našim rukometašima sada još samo treba stručnjak koji će ih do kraja pripremiti na svim područjima, uraditi onaj završni glanc. Pa da pometu ovaj trojac koji je sada ispred nas. A za to očito trebaju novog trenera. Jer, s ovakvim igračkim kadrom, bili bismo četvrti da nas vodi i Winnie the Pooh. Isto kao što i Dinamo treba nekog s kim će službenu utakmicu eurokupa igrati i u veljači. Jer će u Hrvatskoj biti prvi ako na klupu dovedu i Jagodicu Bobicu. Ili jazavca iz zvjerinjaka preko ceste.
Sada je još jedan uspjeh sportaša, koji su zaslužili svojim trudom i radom, ostao umrljan izjavama i ponašanjem jednog neotesanog glupana. A na naše drvene medalje trebamo biti ponosni: ipak smo mi zemlja velikih stoljetnih šuma i drvenog bogatstva. A i uvijek možemo pitati Nijemce, Šveđane, Srbe, Slovence, Ruse, Mađare i ostale kakve su medalje oni osvojili..

Oznake: loptanje i prigovaranje