Projekt dobrovoljnog odstupanja svih političara sa vlasti, funkcija i sisanja državnog proračuna u korist plemenite i produhovljene ideje nekim je čudom, nažalost, propao. Sve te političke njuške nisu prepoznale dobru i plemenitu ideju. Ili su je prepoznali kao dobru za sve, osim za nje same. A ipak je politika tu prvenstveno radi njih. Plemeniti je projekt trebao rezultirati buđenjem nove nade za sve stanovnike napaćene naše, ali ništa.
Približava nam se vrijeme darivanja, lijepih želja i božićnih čuda, no eto, pokvareni i podmukli kakvi već po definiciji i jesu, političari nam opet ukradoše Božić i ne ispuniše nam najveću srcu želju. Da odjebu kolektivno, prigodno blagdanski, u skokovima. A svjedočimo svakodnevno da se čuda događaju. Ne, doduše, kod nas. Niti nama, niti Dinamu. Ali Mariboru, eto, da.
Drugo veliko čudo koje se ovih dana očekuje je preispitivanje ugovora naše države sa vatikanskom državom. Ugovor je financijske naravi, tiče se odljeva novca iz naše prepune državne kase u jadnu i bijednu vatikansku škrabicu. Uz to čudo u paketu bi trebalo doći i odricanje domaće crkve od sisanja proračuna i pristanak na to da se dalje financiraju porezom koji bi im plaćali samo vjernici, odnosno, samo članovi zajednica, crkava ili sekti. To bi trebalo funkcionirati slično njemačkom modelu, jer je poznato da se mi volimo ugledati na Njemačku državu i Švabe. Istina, do sada smo od njih kopirali i preuzimali samo ono što nam se sviđalo ili nam je u trenutku odgovaralo, obično gluposti i teška sranja.
Bit će Maribor prije i prvak europe nego će se naši tusti, kaptolski gusani sa grimiznim kapicama na glavi i zlatnim plaštevima na plećima i zamisliti nad takvim prijedlogom. A pristat će na njega kad će se nogomet igrati i na Mjesecu. Ugovor koji je naša država potpisala sa vatikanskom državom može se preispitivati, uređivati, suspendirati. Ako za to postoji želja. Potrebe očito da postoje. Mnoge su zemlje puno bolje ekonomske i gospodarske situacije mijenjale te ugovore posljednjih godina, a nisam primijetio da je vatikanska bratija zbog toga siromašnija ili mršavija. Uspješno su investirali u poslove sa švercerima oružja, trgovcima drogom i ljudima i mnogim drugim kriminalnim redovima. Kad im već peru duše za vječni život na nebu, što im ne bi oprali i novac, da im svima skupa dobro bude i na zemlji.
Tu veliku aferu u kojoj je Sveta stolica imala ulogu mafijaških knjigovođa sada nastoje minorizirati i prikazati kao nevažnom ili slučajnom. Pritom se služe taktikom velikih, pohlepnih korporacija, koje posluju kršeći sve moguće zakone i propise. Kada naprave toliko sranja da bi ih se trebalo raspustiti, a sav menadžment pozatvarati, onda u prvi red istaknu neko novo lice, u ulozi pi ar čarobnjaka, koji ljudima dalje govori što žele čuti, umilo se smješka, ispričava , posipa pepelom. Sve to ništa ne košta, a raji se lijepo vidi. Nakon što se bure stišaju, nastavi se sve po starom. Vatikan je za novog pi ar maga odabrao novog papu. Koji sad kritizira skoro pa sve navike i sheme poslovanja svećenika i biskupa. Ali konkretno ne poduzima ništa. Pedofilija i dalje buja, nju se unutar crkve rješava tako da se svećenike razmješta kao šahovske figure, dok im se ne izgubi trag. Žrtve monstruoznih zločina koje su počinili svećenici i biskupi se omalovažavaju, ismijavaju, prijeti im se, podmićuje ih se, javno prokazuje i demonizira. Neviđena gramzivost u traženju novca od ljudi, država, organizacija opravdava se podmirenjem osnovnih crkvenih potreba. Pranje novca kriminalcima i ubojicama Vatikan je osudio, pokajao se i obećao da neće više. Ako se je, slučajno, nešto loše i dogodilo, sve je to bilo u slavu imena gospodnjega.
Da će se crkva sama odreći povlastica koje uživa, jednako je naivno vjerovati kao da će to isto napraviti i političari. A neće ni pristati na to da ih financiraju samo njihovi članovi, jer će se u tom slučaju stado drastično osipati, pa neće biti ni približno brojci od osamdesetak posto svih Hrvata, koliko ih se izjasnilo vjernicima katolicima kod posljednjeg popisa stanovništva.
O argumentima crkve i njenih navijača i potjerača da se crkva i dalje treba nastaviti financirati iz proračuna, ne bi trebalo trošiti puno riječi. Svi njihovi argumenti idu u smjeru da i vjernici plaćaju porez u proračun, a onda proračun ide za nešto što njima ili ne treba ili im se ne sviđa. Svi koji su zauzeli takav stav svjesni su- mada to ne žele priznati- da postoje službe i sustavi koji su osnova funkcioniranja svake države, pa tako i naše. Tako dugo dok želimo imati državu kao uređen sustav, morati ćemo imati i škole, bolnice, policije, sabor, vojsku, ceste, pruge, poštare. Morati ćemo to financirati i ubirati za to porez.
Djelatnosti crkve ulaze u kategoriju vidovnjaka, čitača tarota na lokalnim televizijama iza dva ujutro, cirkuskih družina i fan klubova Zvjezdanih staza i Cece Ražnjatović. Sve su to, u suštini, performeri za zabavu narodu, samo što crkva ima dobar marketing i nepresušne resurse, pa može plaćati stvaranje slike o sebi kao nečem važnom i nasušno potrebnom. Kler se u nas nastoji prikazati kao čuvar nacionalnih i ljudskih vrednota, borac za prava ugnjetavanih, siromašnih i svih onih čiji se glas ne čuje. U stvarnosti je slika puno drugačija. Zadnjih nekoliko mjeseci, u jeku referenduma o pravima seksualnih manjina, sami su svojim stavovima, izjavama i ponašanjem potvrdili da ih se iz nekih društvenih krugova s pravom naziva klerofašistima. Time su se čak i ponosili, a kada im bi netko na to ukazao i napomenuo da se takvi istupi kose sa temeljima njihova nauka, nazvali bi njega fašistom i zakukali kako su oni ti koji su ugroženi i ugnjetavani.
Sakupljanjem potpisa protiv jednog pisma – na kojem je pisan i dobar dio hrvatske( pa tako i crkvene) povijesti i književnosti dokazali su se kao pravi tradicionalni hrvatski šovinisti, podli, pokvareni i zli. Valjda je i to u skladu s naukom kojeg propovijedaju i propagiraju. Skromnost, poniznost, suosjećanje, spremnost na pomoć i davanje. I sklonost limuzinama, zlatu, dragom kamenju po zidovima palača.
S obzirom na povijesne djelatnosti crkve, takve stvari i ne bi trebale nikoga iznenađivati niti čuditi. Metode širenja vjere, ljubavi i mira rezultirale su kroz minula stoljeća genocidima, masovnim pokoljima, mučenjima, zvjerskim ubojstvima, pljačkama. Djelatnosti najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva obuhvaćaju ( prisjetit ćemo se samo nekih najmaštovitijih) širenja zaraznih bolesti preko odjeće kojom su "pomagali" ljudima kojima su propovijedali nauk ljubavi i mira, spaljivanje onih koji se nisu slagali s njima u mišljenju da im prepuste materijalna dobra, "pokrštavanje" krivovjernika ili nevjernika odrubljivanjem glave, Mučenja, čerečenja i spaljivanja živih žena pod optužbama da šuruju sa sotonom, pa ih je on naveo da ne pristanu na zadovoljavanje njihovih svetih potreba i želja, razbibriga je za kojom vjerojatno velik dio klera pati i čezne i u današnje vrijeme. Pedofiliju su u državi Vatikan za svaki slučaj i ozakonili.
Naši su se domaći duhovni pastiri u bližoj prošlosti istaknuli kao vrli i zahvalni čuvari otetog, uglavnom židovskog bogatstva, tijekom ostvarenja njihovih mokrih snova, odnosno postojanja NDH, a pokazali su se i kao revni davatelji božjeg blagoslova vagonima i teretu na putovima bez povratka, u radne i preodgojne zavode.
Omililo se svetim ljudima kroz povijest sve to- i dječica, i lomače, i dragulji, i klanja. I sada je zaista zvjerski i nehumano tražiti od njih da sve to preko noći zaborave. Ne zna čovjek što je gore, to ili naum da ih prestanemo najednom pokorno i krotko, svi zajedno, financirati. Ta nisu ni oni,jadni, Dalaj Lame, kao što nije ni gospodin Mamić, pa mu je dozvoljeno svašta što nije i ostalim običnim volovima. Mudro nam je to svima objasnio neki učen čovjek, sudac. Sada je samo pitanje koliko smo mi, priprost puk, priglupi i neuki kakvi već jesmo, u stanju to shvatiti.
Jedno bi trebali razumjeti, da se strukture klera neće mijenjati same od sebe, baš kao što ni vuk u priči ne mijenja svoju ćud. Najžalosnije od svega je što i u tom gospodinu kojem je sud potvrdio da nije Dalaj Lama, vjerojatno ima više ljudskosti i ljudskoga nego u svim hrvatskim biskupima zajedno. Pa se sad ti nadaj čudu!

Oznake: Vrijeme ljubavi i davanja