Društvo, odnosno sustav, u kojem je vrhunac karijere i poslovanja biti u državnoj službi, odnosno na bilo koji način ući u političke strukture, teško se može zdravo i konkurentno razvijati na današnjem slobodnom tržištu. Sustav, u kojem je najveća ambicija dočepati se vlasti na bilo kojem nivou ( jer je to jedini jamac egzistencije), urušit će se prije ili kasnije, sam od sebe i sam u sebe. Kod nas, na žalost, stvari stoje tako. Postati dijelom kaste političara san je svakog imalo ambicioznog Hrvata. Naročito zbog toga što političari u Hrvatskoj ne moraju ništa znati, ništa raditi, nikome polagati račune. Do sada je barem bilo tako. Moraju jednostavno biti, postojati. Jedini uvjet je da su članovi neke stranke, koja se pak mora negdje dočepati vlasti i funkcija. Svi zakoni i propisi ove zemlje pisani su i izglasavani da dobro i bolje bude samo onima koji se profesionalno bave politikom.
I to je prva i najveća prepreka svim onim nezadovoljnim pojedincima i grupama, koji bi po tom pitanju nešto mijenjali. Pravila su postavljena tako kako jesu. Želi li se bilo što mijenjati mirnim, "civiliziranim" načinom, mora se igrati po njima. Uglavnom.
Daleko od toga da su svi koji se u Hrvatskoj bave politikom na takvoj liniji. Postoje i oni koji preko politike i stvarno žele nešto promijeniti. Ima i onih kojima nije jedini cilj dočepati se nekakve sinekure ili pozicije, nego se kroz političko djelovanje žele posvetiti radu za opće dobro i poboljšanje standarda svih građana. Malo ih je, možemo za njih misliti da su naivni, nazivati ih idealistima i sanjarima. Ali ih ima.
Dokazalo se to na posljednjih nekoliko lokalnih izbora. Upravo na toj lokalnoj, najnižoj, mjesnoj/općinskoj/gradskoj razini počiva temelj nekih budućih promjena. Promjena, koje bi se mogle proširiti i do vrha. I biti na dobrobit svih građana, kojima bi ta politika, zajedno s političarima i trebala služiti.
Politika na nivou države, odnosno Vlade i Sabora, uvelike utječe na živote svih nas i usmjerava nam puteve u budućnost. Kod nas još uvijek, kad su izbori za Sabor ili predsjednika države, ljudi u velikoj mjeri glasaju ideološki, odnosno svjetonazorski. Same gospodarske, ekonomske i razvojne programe stavljaju u drugi ili treći plan, što je kod nas u ovih nešto malo manje od četvrt stoljeća rezultiralo pljačkom i devastacijom kozmičkih razmjera. To je politika koja ljudima nije posebno bliska, nisu s njom i njezinim akterima u svakodnevnom doticaju. Dok s onom lokalnom jesu. Jer u lokalnoj se politici radi o takozvanim svakodnevnim, komunalnim problemima i pitanjima koja nam doslovno utječu na način i standard života svaki dan. Ti su problemi specifični za svako pojedino mjesto i pojedinu ulicu. I traže konkretne analize i rješenja, bez velikih govora, floskula i demagogije.
Politika je kod nas propisala sve vidljivo i nevidljivo, po uzoru na stvoritelja. Sve se mora staviti u nekakve okvire i pod nadzor. Kako to izgleda na lokalnoj razini?
Za svako radno mjesto koje mora odobriti ili blagosloviti politika ima uvjeta i propisa koliko je polovica stavaka u ustavu kakve normalne države. Ne možete biti čistač ulice ili portir u zgradi općine ukoliko nemate barem srednju školu i ne zadovoljavate još jedno dva tuceta kriterija, koje je osmislilo kakvo gradsko ili županijsko povjerenstvo uz janjetinu i tek dozreli rizling. Naravno, biti gradonačelnik, župan, zastupnik u Saboru ili čak i predsjednik države možete ako i doslovno ne poznajete slova. I ako ste duševno nestabilni, svake vas večeri samo u vašoj glavi JFK pita kako bi se njegova glava uklopila u Mount Rushmore, a ružičasti rakun sprema jaja u vašoj kuhinji baš svaki put kad vi posegnete za bocom iz ormarića, ništa ne smeta. Ne možete biti čuvar drvene građe ako vam službeni liječnik utvrdi nešto od ovoga. Ali bez problema možete biti visoki državni dužnosnik i čuvar državnog pečata i državne blagajne.
U svim tim bezbrojnim palankama ne možete iscrtati zebru pokraj škole ili staviti krov na autobusno stajalište ukoliko niste dobri s politikom. Ona ulica i ono selo koje nije podržalo aktualnog načelnika neće dobiti zamjenske žarulje na stupovima, kada im postojeće pregore. Djeca će im se iz škole vraćati po mraku, po nepostojećim nogostupima, jer su roditelji krivo birali.
Biti zemlja znanja kod nas znači to da o odabiru knjižničara u gradskoj knjižnici odlučuju mamlazi koji nakon "Šegrta Hlapića" u četvrtom razredu nisu pročitali ništa osim biltena kladionice i kataloga iz supermarketa. Ravnatelja povijesnog muzeja grada imenuje veselo društvo kojima su Thompson i Ceca jedini pravi hrvatski kraljevski par. Za mjesto profesora hrvatskog jezika u gimnaziji glavnu riječ imaju polupismeni tipovi mutne prošlosti, koji ne skrivaju svoj prezir prema svima koji imaju bilo kakve veze s tom gimnazijom i koji će dalje ići na fakultet, vjerojatno kod one crvene bagre filozofske ili političke i novinarske. I svi oni za te svoje odluke traže ili očekuju nešto. Po onoj našoj staroj narodnoj "ruka ruku mije".
Ti naši palanački oligarsi stvorili su sebi glasačke baze preko raznih organizacija, društava, udruga, klubova. Lovci, vatrogasci, penzioneri, ratni veterani, sportski klubovi djeluju sa političkim strukturama po principu uzajamnog podržavanja i uzdržavanja. Onaj tko je izvan tih krugova, ostat će gol i bos. U taj se zatvoreni stabilan krug dosta teško ulazi. No, posljednji lokalni izbori daju nam nekakvu nadu da se ljudi, kada se organiziraju, mogu izboriti za ono što im po zakonu, pravu i pravdi pripada. I da se ti krugovi mogu i moraju razbiti, i da se distribucija sredstava i svega ostaloga od najnižih struktura mora odvijati kapilarno, prema potrebama i mogućnostima. A ne prema podobnosti i lojalnosti. Moramo početi vjerovati i djelovati u tom smjeru, da se ljudi zapošljavaju prema stručnosti, znanju i potrebama sredine koja ih zapošljava, a ne iz straha, zbog nekakvih računa ili nečijeg hira.
Pojavljuje se sve više mladih i obrazovanih ljudi, koji su spremni u lokalnim sredinama raditi na dobrobit cijele zajednice i svih građana. Uglavnom u politiku ulaze preko neovisnih lista, nekih novih stranaka, a negdje se dogodi da uđu i preko već postojećih, većih ili manjih stranaka. U manjim sredinama ljudi se dosta međusobno poznaju, i znaju prepoznati osobe koje su spremne promijeniti dosadašnje modele funkcioniranja politike. Pitanje je samo koliko ljudi i u kojoj mjeri to stvarno i želi. Jer, kao što smo zaključili, mnogo je interesa i interesnih skupina u toj jednadžbi.
Ukoliko ga želimo mijenjati mirnim putem, postojeći sustav se može mijenjati jedino na takav način. To je dug i naporan proces, no zbog raznih vanjskih faktora- a glavni je nedostupnost novih kredita da se podmire sve želje i ambicije, pa se sada svi moraju pokriti s onim što su sami priskrbili- pokrenut je i teško će ga se više moći zaustaviti.
Još samo da polovica naših građana shvati da to, što njih politika ne zanima i u nju se ne žele miješati ni na koji način- čak ni zaokruživanjem jednog broja na biračkom listiću, ne znači da oni ne zanimaju politiku i da im se ona neće miješati u živote. Možda se onda promijeni nešto na širem planu. No, kad pogledamo iza sebe...bolje sve ovo zaboraviti. I nadati se pahuljama. Čim prije. Čisto radi ugođaja.
Oznake: putevi, promjene, zimska idila
