Više od četvrt stoljeća Nelson Mandela je proveo po zatvorima. Jer nije prihvatio podjelu ljudi, prema boji kože. Ljudi u njegovoj domovini i na cijelom njegovom kontinentu su tamne boje kože. Rezultat je to tisućljetne prirodne prilagodbe na podneblje u kojem obitavaju. Onda su došli jedni drugi ljudi. Kulturni, obrazovani, civilizirani, čisti. I podijelili ljude i protiv same prirode. Odvajali su ljude jedne od drugih, kao da su truli ili kužni.
Mandela je rekao da to nije u redu i da ne smije biti u redu. Da je njegova zemlja dana svim ljudima koji u njoj žive. I onima koji su u nju došli izdaleka.
Nakon drugog svjetskog rata, to je ipak bila najgora podjela unutar same ljudske rase. Danas su vremena nekih novih podjela, a ponovno se bude i neke aveti iz prošlosti, pa se ljude opet nastoji gledati kroz spol, vjeru, naciju, politička opredjeljenja. A ne kroz to jesu li ljudi ili nisu. No, opet je teško zamisliti da se još prije dvadesetak godina, u jednoj zemlji, koja nije pripadala takozvanom krugu zemalja trećeg svijeta, ljude dijelilo prema boji kože.
Nacionalno, ljudi koji su tu podjelu u Južnoj Africi provodili, pripadali su istim onim nacijama koje su se prema nama, u vrijeme naših sukoba početkom devedesetih, odnosili kao prema divljim plemenima koja su tek otkrila vatru.
Nelson Mandela je ime koje mnogi iz tih vremena, i kod nas i u svijetu, nisu dostojni niti izgovoriti. A kamoli o njemu suditi. Ili se, u svojoj sluđenosti i vlastitim vizijama sa njim u bilo kojem segmentu uspoređivati.
Kada pak pogledamo što se kod nas događa na raznim velikim sportskim događanjima- prvenstveno mislim na nogomet, kao opijum broj jedan za mase- Mandelina ideja o zbližavanju ljudi preko sporta- koju je on i sproveo u djelo- zvuči nadrealno. Kao da je sa nekog drugog svijeta.
Kako je to izgledalo u Južnoafričkoj Republici, najširem se je krugu ljudi pokušalo prikazati na najpopularniji način- u filmu, "Invictus" iz 2009. godine.
Nakon što su ga skoro tri desetljeća držali u tamnici, Nelson Mandela je izabran za predsjednika Južnoafričke Republike. Na demokratskim izborima. Postao je predsjednik i onima koji su ga držali u zatvoru. I znao je da i na njih mora gledati jednako kao i na sve druge ljude u svojoj zemlji. Znao je da, ukoliko želi svojoj zemlji jednu drugačiju, bolju budućnost, mora napustiti put kojim je njegova domovina do tada koračala. Znao je da će to i dalje biti jedina zemlja koju svi njezini stanovnici imaju. A na svojoj je koži osjetio što znači kada se prava jedne skupine ljudi ostvaruju preko gaženja prava drugih. I zato je svojim djelom pokazao cijeloj naciji put u novo sutra. U tome je njegova veličina, njegovo mjesto u vječnoj memoriji vlastite zemlje i cijelog čovječanstva. U tome, što nije svojim neprijateljima ostavio prostora da se mogu pozvati na diskriminaciju s njegove strane. I što on sam nije na račun prošlosti tražio za sebe ništa. A za sve je ljude u svojoj zemlji tražio samo jednaka prava i jednaku šansu.
Mandela će svoj put završiti u rodnom selu, odakle je na njega i krenuo. Nama, u našoj zemlji, ostaje na razmišljanje ispravnost puta kojim smo mi krenuli posljednjih mjeseci.
Jer, zakoračili smo na staze kojima su koračali isti oni koji su Madibu držali među zidovima. Nesvjesni toga da su se, svakim danom koji je proveo u tamnici, njegovo ime i ideja slobode usadili još jedan milimetar dublje u srce i misao svih ljudi koji ljube slobodu, istinu i pravdu. I da je svaki njegov dan iza rešetaka bio korak bliže kraju njihove mržnje i zla.

Oznake: nelson mandela