Evo, doživjeli smo i mi da nam premijer održi u državnom Saboru govor o stanju nacije. Kako su radijski novinari najavili, po uzoru na govore američkih predsjednika. Tamo je čak i Bush mlađi održao smisleniji govor od ovoga što je danas pričao Milanović. Jest da mu je netko napisao taj govor, reći će mnogi. Pa upravo stoga je i Milanoviću trebao netko smisleno napisati što će govoriti na temu o stanju nacije. (Sjećam se jedino iz jednog Bushova govora odgovor svim kritičarima američke ekspanzionističke politike i ratovanja po svijetu. George mlađi je smireno pročitao kako Amerikanci imaju jedan određeni standard života koji su dosegli, i ukoliko žele taj standard održati na sadašnjem nivou i unaprijediti ga, ekspanzionizam i rat su jedni od glavnih faktora u toj priči. To je, gospodine premijeru, strategija razvoja i slika stanja nacije.)
Ovo, što danas Milanović priča u Saboru nije govor o stanju nacije, niti bilo kakvo obraćanje naciji. To je nabrajanje tko je u kojem ministarstvu i u kojoj agenciji napravio koliko posla, s prisjećanjem na to koliko su oni prije njega pojeli i popili. Koliko je tko zasadio krumpira, koliko je asfaltirano cesta, koliko je novih lijekova prodano nije od presudne važnosti za stanje nacije. To su poslovni rezultati ljudi i kompanija koji spadaju u njihova svakodnevna poslovanja. Važno za naciju i sve građane bilo bi čuti strategiju kako ćemo dalje nastaviti u borbi sa nezaposlenošću, odlaskom školovanih ljudi u inozemstvo, padom proizvodnje i neprestanim posuđivanjem i trošenjem tuđeg novca. A to nismo čuli već četvrt stoljeća od nikoga. Premijer nam je danas govorio kao da govori na predizbornom skupu neke stranke, iznosio je želje i vizije i naume kako bi nešto trebalo napraviti i kako bi to i to bilo dobro za sve nas.
Reakcije političkih premijerovih protivnika na takav govor su besmislene i beskorisne, kao i samo njegovo obraćanje. Naravno da će ga svi kritizirati, isto kao što bi i on kritizirao da je na njihovu mjestu. Tako to, nažalost, ide kod nas sitnozubih demokrata. Da je Milanović rekao kako naša krava daje dosta mlijeka, Karamarko bi morao reći da to uopće nije krava, nego ventilator, te da samo raznosi papire uokolo, a od mlijeka niti sirutke! Da je Zoran rekao kako smo ove godine uzgojili debele purane, Vladimir Dragutin Iljič Lesar bi replicirao da samo purani crvenoga perja mogu biti prihvatljivi purani za njega, a svi ostali su se udebljali na neprirodan način. Slavonski bećari ne bi rekli ništa, jer ionako ne govore ništa smisleno, jedino bi premijera pjesmom ispratili iz sabornice- što je tuka, takve više nema!
O stanju nacije najbolje govori nekoliko informacija koje smo usputno mogli čuti iz medija u proteklih nekoliko mjeseci. Prodaja lijekova protiv depresije porasla je do neba. Najbrže rastuća industrija u zemlji su djelatnosti vidovnjaka, tarot-majstora, vizionara i čitača sudbine. Najveći profit od državnih kompanija ima državna lutrija. Država više neće građanima prepisivati standardne lijekove nego nekakve zamjenske. I tako još par nebitnih slika zbilje koja nas okružuje...
Prva asocijacija na premijerovo obraćanje puku i vlasteli bila mi je jedna epizoda "Malog mista". Spremala se parada, mislim prvomajska, ili dan oslobođenja, nevažno. Svi su u mjestu priredili transparente o dostizanju propisane norme i radnom učinku koje će nositi na paradi. Jedino je Dotur Luigi poslovično odbijao sudjelovati na toj proslavi. Na uporno Bepinino inzistiranje da se priključi povorci glavni protuargument mu je bio da nema što napisati na transparent, Bepina mu je trijumfalno predložila da napiše koliko je izvadio trulih zubiju, koliko je djece porodio i ruku zagipsao. I koliko se to uklapa u njegov petoljetni plan. Kada se premijer države na takav način obrati Saboru i građanima i podnese takav izvještaj o stanju nacije, to znači da je nacija grdno najebala!
. Daleko bolje od ovih želja za dug i sretan brak ili što brže ozdravljenje, bilo bi, da je Milanović u Saboru rekao što je, zajedno sa svima nama, vidio otkako je došao na vlast.
A vidio je naš premijer posljedicu osamnaestogodišnje vladavine jedne sumnjive organizacije koja se najslikovitije i najsažetije može opisati after as, for ju, der is nou tumorou. On osobno za to nije kriv, ali malo iritira slijeganje ramenima "što je bilo- bilo je".
Vidio je, onda, stvaranje birokratskog aparata u toj zemlji. Aparata koji svojim brojem odgovara zemlji sa deseterostruko većim brojem stanovnika a učinkovitost kao da mu je (pr)opisao sam Orwell.
Vidio je raslojavanje društva na jezivi sustav kasti. I svjedočio ustoličenju kaste državnih službenika svih profila i razina. Koji žive u jednom od mogućih svjetova, ali ne u onom u kojem žive svi ostali koji za državu ne rade.
Tada je vidio završetak pretvorbe i privatizacije na hrvatski način. Velike državne i javne tvrtke stvarane novcem svih građana predane su u privatne ruke sumnjivih tipova. Koji radnicima nisu rekli ni obično hvala. Nego su im još svake godine u dogovoru s vladama odgrizali komadiće zdravog mesa radničkih prava.
Dalje je premijer vidio kako smo desetke milijardi posijali po poljima i navozima, ali, nešto baš i nije niklo. Pa smo odlučili da je bolje sve one koji nešto proizvode ignorirati, a granice i preprodaju prepustiti našim Ferengijima.
Mogao se premijer prisjetiti da dolazi iz zemlje bajkovitih korupcijskih ljepota. U kojoj nepotizam balansira na granici aksioma i pisanoga zakona. A za pravdu ionako svi kažu da je spora. I kako onda može svima stići na vrijeme?
Vidio je nešto, na što se je i on kao socijaldemokrat, barem deklarativni, trebao lecnuti. Vidio je kako ljudi, osobe, persone, individue, humanoidi postaju brojke, promili, postoci, indeksi, rast i pad.
Vidio je kako se u njegovoj državi dodjeljuju nagrade onima koji se prema imovini te države odnose kao prema dječjem Monopolu. Ako upropastimo, nema štete, ionako nije naše. I kako država one koji su njenu i svoju imovinu čuvali za stare dane i nadolazeće generacije, sada za to nagrađuje novim porezima. Pa se ti "šparni" sada pitaju zašto to sve nisu zapili dok su još mogli.
Vidio je premijer tisuće nebrojene kako kukaju kod kuće da nemaju za kruh i vodu. Ali im se ne da izlaziti van da dignu svoj glas obespravljenika. Jer je vani zima, kiša, snijeg, puše. No, stajati će danima na vjetru ,suncu ili ledu da im tko ne podvali kakva sumnjiva slova. Ili da kupe karte za nogomet ili kakvo drugo loptanje. Što znači da imaju novaca za putovanje sa kraja na kraj zemlje. I da gledaju utakmicu. Dobro je da znaju što su im prioriteti.
Zatim vidje čovjeka kako nosi spis deblji od romana S. Kinga. Što ti je to, upita ga. Dozvole da pokrenem investicije, odvrati tupo nesretnik. A od kada to skupljaš? Od stoljeća prošlog...
Sve je to vidio, jer nije slijep. Sad, druga je stvar kako on to sve sebi tumači. A sasvim deseta stvar je zašto to nije javno rekao da je vidio. Možda se tu radi o tome da naš premijer mora gledati kroz nečije tuđe naočale, pa vidi ono što mi ne vidimo. S obzirom na ono što smo mogli čuti od premijerova obračanja naciji, prije je za vjerovati da je premijer sve to, što je skupa s nama trebao vidjeti (a mi se samo možemo nadati da je vidio), samo usnio i da se je obraćao skupu Vilenjaka prije natjecanja u ribolovu, a ne hrvatskim saborskim zastupnicima i hrvatskim građanima. Ionako je većina građana dojma da živimo u zemlji snova i noćnih mora već dugi niz godina.
Pa se premijer probudio iz ove svoje strašne noćne more, sav znojan i nervozan. Malo se ipak primirio, vidjevši da je samo sanjao obraćanje naciji.
-Zar si nešto ružno sanjao?- upita ga supruga.
-Sanjao sam nešto, ali nisam siguran je li bilo lijepo ili ružno.
-No, što, da čujem?
-Da sam bio anđeo i letio iznad cijele naše zemlje amo-tamo, a ljudi su mi mahali, klicali i pjevali.
-Što su ti pjevali?- upita nestrpljivo supruga našeg premijera.
-Pogledaj dom svoj, anđele!

Oznake: stanje nacije